Piše: Damir Rastoder
Prije nešto više od dvije godine, vladajuća Demokratska partija socijalista (DPS) u Crnoj Gori izgubila je izbore od troglave koalicije koja je sastavljena, a naročito finansirana iz Moskve i Beograda. Čak 16 političkih partija se udružilo da bi svrgli sa vlasti Mila Đukanovića nakon tridesetogodišnje vladavine. Među njima je bilo i formalno građanskih i suverenističkih partija, zatim onih koje nisu "ni riba ni đevojka", a najveći i najjači blok činile su prosrpske i otvoreno proruske stranke.
I "kuso i repato", i četnici i partizani, i oni koji su za NATO i oni koji su palili NATO zastave. Sklepana je matematička većina od svega jednog poslanika više (41:40) čiji je jedini zajednički imenitelj demontaža dotadašnjeg režima i mržnja prema Milu Đukanoviću.
Naravno, sve to uvijeno u svojevrsnu "šarenu lažu" da se ubrzaju evropske integracije i započne borba protiv korupcije i kriminala.
A "naši zapadni partneri" su sa oduševljenjem dočekali "oslobodioce" koji će smanjiti višedecenijske podjele u crnogorskom društvu, sprovesti reforme i osnažiti demokratske institucije. I naprosto je teško utvrditi ko je prednjačio u svojoj naivnosti, neznanju, pokvarenosti… da ne upotrebimo još neku grublju riječ. Mrtva trka između američkih, britanskih i evropskih diplomata. Samo rijetki ambasadori, uglavnom iz regiona, kroz zube su izražavali svoju skeptičnost.
Niko nije htio ili smio kvariti opću pobjedničku euforiju.
Za zapad je to bio dokaz da je i na Balkanu moguća mirna smjena vlasti, ali i primjer da se nacionalisti i populisti mogu preobratiti u evropljane i demokrate kada budu dio izvršne vlasti.
I šta je Crna Gora od svega ovoga dobila?
Najveću institucionalnu, političku i društvenu krizu u novijoj historiji.
Podjele nikad nisu bile veće, Evropa nikad dalja, Vlada sve manja, premijer sve luđi, a građanski sukobi sve bliži.
Danas je veća mogućnost za takvu eskalaciju u Crnoj Gori nego na Kosovu, ma koliko ovo nerealno izgledalo.
Međutim, na Kosovu, u vojnom smislu, imate KFOR, u političkom smislu, kosovska nezavisnost je ostvarena uz pomoć Zapada i teško da bi on mirno posmatrao da se to dovodi u pitanje.
U Crnoj Gori imate dovoljno unutrašnjeg potencijala za krizu, polarizaciju koja može lako dovesti do sukoba, naročito ako se podgrijava spolja.
Institucije su potpuno razorene. Vlada je izgubila podršku u parlamentu, ali nije pala. Dritan Abazović se ponaša kao Mao Tsetung, a njegova vlada ima podršku od svega 2.8% građana.
Stranke vladajuće većine se međusobno mrze, ali zajedničko im je da ih ni puškom ne možete natjerati da idu na izbore.
I šta za to vrijeme radi dobri i pomalo pošteni Zapad?
Pa, poziva sve aktere na suzdržanost i dijalog. Kao i obično - s…..
A kakve ovo veze ima sa nama u BiH?
Sličnost možda nije očigledna, ali ona ipak postoji.
Na svu sreću, bez obzira na sve, u Bosni i Hercegovini ne postoji ništa što liči na Dritana Abazovića.
Ma koliko se neki i trudili, to je ipak nemoguće.
Izvjesno je međutim, da ćemo imati većinu sastavljenu od 21 političke stranke (HNS-8, koalicija oko SNSD-5 i plus Osmorka). Vjerovatno najbrojnija koalicija u Evropi koja je ikada sastavljena.
