Piše: Hasan Nuhanović
Da podijelim nekoliko misli sa Vama jutros.
Iz Žepe, (sela kod Žepe gdje je rođen moj otac) gdje imam vikendicu, krenuo sam u 4.30. U Sarajevo sam stigao oko pola 7. Predjeli koji su mi se redali pred očima bili su prekrasni.
Romanija je, naravno tu sam subjektivan, najljepša planina u Bosni i Hercegovini.
Na cesti su bili i divlji konji. Za one koji ne znaju, ti konji se kreću slobodno u trouglu Han-Pijesak, Rogatica, Sokolac.
Ovih dana pregledavam arhivu usmene historije o Srebreničkom genocidu, uključujući i neka moja svjedočenja u medijima.
Zaključujem da sam pogriješio svaki put kada sam pokušavao da sažmem priču. Bez obzira koliko intervjuer požuruje svjedoka, učesnika, aktera događaja, preživjelog, svaki od svjedoka bi trebao da se drži principa - idi u detalje koliko god ih se sjećaš i nemoj ništa sumirati.
Bolje je ispričati do u detalj neke od preživjelih događaja, ma koliko tvoje svjedočenje vremenski trajalo, nego pokušati dati neki "pogled odozgo" zaradi vremenskog ograničenja i želje da se dotakneš što više događaja pri čemu preskačeš detalje. Svjedočenje je pogled “odozdo”, pogled “iznutra”.
Najbolji primjer kako treba svjedočiti je svjedočanstvo moga druga Đileta, Muhizina Omerovića.
Sve što je tebi važno mora biti važno i publici.
Neka te pozovu ponovo.
Fudbal ne pratim i nisam ga nikada pratio. Averzija prema tom sportu mi se pojavila davno, osamdesetih, kada sam shvatio da moje komšije srpske nacionalnosti u Vlasenici pobjede Crvene Zvezde iPartizana slave kao srpske pobjede, a ne kao pobjede tih klubova
Neki od najvatrenijih navijača tih klubova su 1992. godine u toj istoj Vlasenici bili među najistaknutijim četnicima u gradu u kojem su stotine Bošnjaka ubijene na najsvirepiji način toga proljeća i ljeta – iako su ti Bošnjaci navijali baš za te iste klubove.
Čini mi se da su navijači Crvene Zvezde prednjačili u zločinima u odnosu na navijače Partizana – za koji sam navijao onako sa strane, kobajagi.
Sredinom sedamdesetih odrastao sam u Srebrenici (1976. odselićemo se za Vlasenicu).
Ne sjećam se zašto ali bio sam, kao mali dječak, “navijač” Crvene Zvezde.
Mama me je jednoga dana povela u jedinu prodavnicu garderobe koja se nalazila u centru Srebrenice. Htjela je da mi ispuni želju – da mi kupi dres Crvene Zvezde. Ta prodavnica je prodavala i dresove - najviše za djecu - i u nekoliko dana skoro svi dresovi su bili rasprodati.
