Vrijeme je da se Bosna i Hercegovina pridruži NATO-u

Pristupanje BiH bi manje zavisilo od postizanja savršenog političkog jedinstva, a više od postizanja minimalnog održivog konsenzusa među postojećim državnim institucijama.

Napisali: Philippe Lefevre i Diar Bala

NATO je dugo igrao važnu ulogu u stabilnosti i sigurnosti zapadnog Balkana, a datira još od raspada Jugoslavije u posljednjoj deceniji 20. stoljeća. U Bosni i Hercegovini (BIH), Alijansa je uključena u sigurnost svoje teritorije i sigurnost svojih građana od 1994. godine, kada su NATO avioni napali položaje bosanskih Srba u Banjoj Luci i Goraždu u okviru operacije "Zabrani let" . Ove zračne operacije nastavljene su do 1995. godine, kada je NATO bombardirao položaje Vojske Rs (VRs) u okviru operacije "Namjerna sila", što je dovelo do Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine kojim je okončan rat u BIH. Godine 2006., Bosna i Hercegovina se pridružila NATO-ovom programu Partnerstvo za mir (PfP) i potpisala sporazum o sigurnosnoj saradnji sljedeće godine, u martu 2007. NATO je 2018. odobrio aktivaciju Akcionog plana za članstvo (MAP) za Bosnu i Hercegovinu, pri čemu su NATO i BiH 2023. godine potpisali Paket za izgradnju odbrambenih i srodnih sigurnosnih kapaciteta (DCB) i sljedeće godine, 2024. godine, dogovorili plan Ćelije za podršku političkom angažmanu (PESC). Nedavno su se NATO i Bosna i Hercegovina u oktobru 2025. dogovorili o Individualno prilagođenom programu partnerstva (ITPP), s ciljem produbljivanja reforme odbrane i razvoja sigurnosti do 2025.-2028. godine. Općenito, većina zemalja zapadnog Balkana već su članice NATO-a, uključujući Albaniju i Hrvatsku (2009.), Crnu Goru (2017.) i Sjevernu Makedoniju (2020.). NATO održava značajno prisustvo u regiji, podržavajući Snage Evropske unije u Bosni i Hercegovini (EUFOR) u okviru Operacije Althea, koja se smatra nasljednikom NATO-ovih Snaga za stabilizaciju (SFOR) i Snaga za implementaciju (IFOR). NATO također igra ključnu ulogu u sigurnosti i stabilnosti Kosova putem misije NATO-ovih snaga na Kosovu (KFOR), raspoređenih prema Rezoluciji Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1244 od 1999. godine.

Implikacije za Bosnu i Hercegovinu

Pristupanje BiH NATO-u može se smatrati jednim od glavnih strateških prioriteta vanjske politike zemlje. Zbog složenog sigurnosno-političkog okruženja, pridruživanje savezu značilo bi čvrste sigurnosne garancije za zemlju. Pridruživanje NATO-u značilo bi snažnu reafirmaciju teritorijalnog integriteta i ustavnog suvereniteta Bosne. Sigurnosna garancija iz Člana 5. efikasno bi odvratila secesionističke prijetnje u BiH, koje pretežno proizlaze iz Rs – unitarnog i visoko centraliziranog drugog entiteta koji čini 49% teritorije. Stoga, saradnja s NATO-om djeluje kao prioritet u područjima koja će omogućiti usvajanje standarda komandovanja i kontrole, komunikacijskih i informacionih sistema, planiranja i raspodjele budžeta, upravljanja resursima, obuke i opreme, te koja će osigurati unutrašnju i vanjsku interoperabilnost, a time i veću operativnu sposobnost za izvršavanje misije Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Politički, pridruživanje BiH NATO-u potvrdilo bi Dejtonski sporazum iz 1995. godine i tripartitnu prirodu BiH, odvraćajući bilo kakve prijetnje secesijom od strane entiteta bosanskih Srba.

Milorad Dodik, kojem su američke sankcije ukinute u oktobru 2025. godine i koji je osuđen zbog prkošenja visokom predstavniku, zalagao se za odvajanje Rs od pravosuđa i oružanih snaga BiH, s ciljem nezavisne srpske države pripojene Srbiji. Rusija je ključni pristalica Rs, podržavajući njene težnje za većom autonomijom od Sarajeva, što je u skladu sa širom politikom Moskve o suprotstavljanju zapadnom utjecaju u područjima koja smatra ključnim za vlastite političke interese. BiH je već okružena članicama NATO-a s jedne strane, što čini pridržavanje NATO-a relativno visokim u regiji, izuzev Srbije i Rs u BiH, koje su dva ključna područja nesmetanog ruskog malignog utjecaja. Punopravno članstvo u NATO-u značilo bi snažne sigurnosne garancije, ključne za sigurnost i političku stabilnost, što bi zauzvrat pomoglo u smanjenju utjecaja secesionističkih prijetnji iz Rs, koju podržavaju Srbija i Rusija, na već krhku političku strukturu zemlje.

Implikacije za zapadnobalkansku šestorku

Rusija, kroz svoje tradicionalne odnose s Crnom Gorom i Srbijom kao svojim pravoslavnim saveznicima, dugo je nastojala zadržati Balkan pod svojim utjecajem. U Bosni i Hercegovini, njen glavni cilj je bio održati zemlju podijeljenom, disfunkcionalnom i nesposobnom da se pridruži zapadnim organizacijama, poput NATO-a, nastojeći lišiti Sarajevo mogućnosti da razvija vlastite strateške vanjskopolitičke ambicije. Integracija Bosne i Hercegovine u NATO omogućila bi povećanu interoperabilnost između NATO-a i zapadnog Balkana, s obzirom da je većina regije već članica saveza. Integracija Bosne i Hercegovine u NATO značila bi značajne koristi za regiju u smislu sigurnosti, stabilnosti i saradnje. Članstvo u NATO-u ugušilo bi secesionističke ambicije i odvratilo neprijateljske aktere u regiji, osiguravajući da NATO djeluje kao glavni garant sigurnosti u regiji i da se njegove mirovne misije u regiji, poput EUFOR-a i KFOR-a, mogu lako i brzo ojačati i podržati. Na ovaj način se suzbija ruski maligni utjecaj u regiji, koji prvenstveno izvoze Srbija i Rs. Stoga bi pristupanje Bosne i Hercegovine NATO-u, države sklone političkoj disfunkciji, pružilo značajne koristi i za Bosnu i Hercegovinu i za regiju, odvraćajući unutrašnje prijetnje (secesija Rs) i širi strani utjecaj.

Kako bi se to moglo uraditi?

Iako BiH posjeduje fragmentiran i složen politički sistem, članstvo u NATO-u i dalje ostaje politički i pravno moguće. Od završetka rata i potpisivanja Dejtonskog sporazuma, zemlja je razvila odbrambene institucije na državnom nivou koje su dokazale saradnju s NATO-om, čak i dok značajne ustavne podjele mogu ostati između Federacije Bosne i Hercegovine i Rs-a. Bosanske oružane snage redovno učestvuju u vježbama i operacijama NATO-a, a što je važno, odbrambena politika i navedene Oružane snage se upravljaju na federalnom nivou, a ne na nivou pojedinačnih entiteta, što NATO-u pruža jedinstvenog (relativno) stabilnog institucionalnog partnera.

Glavna prepreka, dakle, ostaje politički konsenzus, a zastoj unutar samih srpskih aktera u zemlji ostaje najveća prijetnja. Međutim, fragmentacija ne čini pristupanje nemogućim. Proširenje NATO-a često je bilo vođeno koliko političkom strategijom i sigurnosnim problemima, toliko i institucionalnim usavršavanjem na državnom nivou. Bosna i Hercegovina još uvijek može napredovati na nekoliko različitih načina.

Prvo, postepena integracija može omogućiti zemlji da otvori dublju praktičnu saradnju bez punopravnog članstva, uključujući reforme odbrane, daljnju interoperabilnost i učešće u operacijama koje predvodi NATO. Ključno je i postojeće jačanje industrijskih kapaciteta, što bi se jasno uklopilo kao predvodnik u NATO-ovom Akcionom planu za proizvodnju u odbrambenoj industriji (DPAP), donoseći dobrodošlo novo lice programu.

Drugo, vanjski geopolitički pritisci ruske invazije na Ukrajinu povećali su strateški interes za stabilizaciju zapadnog Balkana i smanjenje mogućnosti utjecaja. Bez obzira na to da li američka administracija vrši vlastiti pritisak ili ne, američkog predsjednika treba ohrabriti da na NATO gleda kao na leću za vlastiti interes, usklađujući namjeru i stvarnost multilateralne saradnje. S prisilnim uklanjanjem visokog predstavnika, integracija u NATO može se shvatiti kao sljedeći korak za američku administraciju koja se bori da shvati gdje vidi Bosnu i Hercegovinu u geopolitičkom kontekstu. To bi podjednako potkopalo namjere Rs-a da razbije zemlju, pružajući novi institucionalni sloj koji i dalje potiče institucionalnu sigurnost u stilu Dejtonskog sporazuma.

Treće, fragmentirani sistemi u Bosni mogu paradoksalno podsticati takav međunarodni angažman, umjesto da ga sprečavaju. NATO i zapadne vlade posmatraju institucionalnu slabost kroz prizmu sigurnosti, zahtijevajući dublju euroatlantsku integraciju, a ne napuštanje, što do sada nije funkcionisalo. Kao rezultat toga, članstvo u NATO-u moglo bi se shvatiti ne samo kao vojna odluka Alijanse, već kao mehanizam za dugoročnu institucionalnu stabilizaciju i odvraćanje od daljnjih secesionističkih pritisaka. Jedinstveni sastav Bosne također je čini podložnijom obično blokirajućim saveznicima NATO-a poput Turske, sa snažnom investicijskom historijom i interesom za uspjeh zemlje.

U konačnici, pristupanje BiH bi manje zavisilo od postizanja savršenog političkog jedinstva, a više od postizanja minimalnog održivog konsenzusa među postojećim državnim institucijama. Dok gledamo prema kraju Dejtonskog sistema, usporavanju donošenja odluka i omogućavanju izgradnje, članstvo u NATO-u moglo bi se smatrati sljedećim korakom za zemlju koja izlazi iz sporazuma iz 1995. godine. Iskustvo Bosne ističe da fragmentirane države nakon sukoba i dalje mogu napredovati ka integraciji u euroatlantsku regiju kada se međunarodna podrška, kontinuitet i strateški podsticaji usklade.

(Philippe Lefevre je predavač na Fakultetu za liderstvo i inovacije Univerziteta Buckinghamshire New.

Diar Bala je sekretar organizacije Radnički prijatelji Kosova i WB6.)