Dejton je zbir nepravednih rješenja, nećemo zbog jednog mijenjati Ustav

Piše: Admir Mulaosmanović


U ponedjeljak 8. juna hrvatski premijer Plenković bio je u zvaničnoj posjeti Bosni i Hercegovini, građenoj oko kontroverznog potpisivanja Sporazuma o graničnim prelazima između dvije države. Sporazum je kontroverzan jer je inicijativa došla nakon afere o otvaranju graničnog prelaza Bosanska Gradiška, koji još uvijek nema definiranu organizacionu jedinicu unutar sistema pa nema ni pravnu osnovu da bude pušten u funkciju. Prije potpisivanja stiglo je i upozorenje iz Uprave za indirektno oporezivanje da nije uputno na ovaj način zaključivati međudržavni ugovor. Svi koji su iole pratili događaje vezane za otvaranje ovog prelaza, znaju da se nastoji prvo doći do poravnanja dugova između entiteta – dug Republike Srpske prema Federaciji BiH iznosi oko 160 miliona KM – pa tek onda do otvaranja prelaza koji, nema sumnje, treba svima.

No, puno značajnije, Plenković je tokom posjete odaslao niz političkih poruka o poziciji Hrvata u Bosni i Hercegovini, a ključni zahtjev vezao je za donošenje novog Izbornog zakona – temu koja već dugo oblikuje političke odnose, posebno u kontekstu bošnjačko-hrvatskog ne/razumijevanja. Spomenuo je i neumske pregovore od prije nekoliko godina, kada je, po njegovom mišljenju, rješenje bilo nadohvat ruke.

I nepravedno rješenje je rješenje

Tog dana sam gostovao na hrvatskoj N1 TV i trebao sam govoriti na ovu temu upravo dok su Plenković i predsjedavajuća Vijeća ministara BiH Borjana Krišto imali zajedničku konferenciju za medije. Napravili pauzu da bismo čuli šta kažu potpisnici, a jedna sintagma koju je Plenković iskoristio poslužila mi je kao vrlo vrijedan argument za razgovor.

Dok je objašnjavao probleme poput depopulacije Hrvata u Bosni i Hercegovini, biranja njemu neprihvatljivog člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda u nekoliko prošlih izbornih ciklusa i potrebe za relaksacijom, Plenković je izrekao da je utvrđeni način biranja članova Predsjedništva iz Federacije BiH nepravedan. Rekao je, citiram, da se radi o „nepravednom rješenju“. Ta sintagma poslužila je kao lijek na ranu. Nepravedno, ali ipak – rješenje.

Ko zna nešto o toku pregovora u Dejtonu, zna i da je hrvatska delegacija bila najrelaksiranija jer je ispunila većinu ciljeva. Nepravde koje su tada izbijale na površinu odnosile su se uglavnom na bošnjačko-srpske pregovore i teško iznalaženje zajedničkih tačaka. Zbog toga je Alija Izetbegović mirovni sporazum, kada je napokon zaključen, ocijenio kao nepravedan mir. „U svijetu kakav jeste, sa odnosima kakvi jesu, bolji mir nismo mogli postići“, rekao je netom po okončanim pregovorima.

Dejtonski mirovni ugovor, dakle, vrvi nepravdama i kompromisima. Ali je bio i ostao rješenje za mir i stabilizaciju te ugovor koji je kroz Aneks 4 definirao ustavno-pravni poredak u Bosni i Hercegovini. Kada Plenković kaže da je izbor članova Predsjedništva sa teritorije Federacije „nepravedno rješenje“, svjestan je da govori o legitimnom i legalnom procesu. Riječ je o postignutom, ispregovaranom i potpisanom rješenju, pa je potpuno deplasirano problematizirati poziciju člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda zato što vam se ne sviđa osoba i jer smatrate da bi moralo biti drugačije.

Željko Komšić u široj slici

Ali nam ovo njegovo promišljanje otvara prostor da počnemo djelovati s više međusobnog razumijevanja. Kako sam kazao tokom emisije, postojanje entiteta RS vrlo je nepravedno rješenje jer se radi o prostoru na kojem su, da bi postojao i ostao takav, počinjeni masovni zločini i zločin genocida. Za Bošnjake on predstavlja više od nepravde – predstavlja izdaju svih proklamovanih vrijednosti i principa slobodnog svijeta kojem smo težili, a koji nas je uvjeravao da tako mora biti. No, i to je, nažalost, rješenje.

Zahtjev za novim Izbornim zakonom, postavljen od HDZ-a BiH ali i zvaničnog Zagreba, ujedno je i zahtjev za promjenom ustava. Hrvatska politika stavlja ga u kontekst ispravljanja nepravde jer se, u suštini, nije željelo ovo što se dobilo. Želio se siguran etnički princip pri glasanju, koji se, prema mišljenju hrvatskih političara, podrazumijevao i nije ga trebalo dodatno definirati. Bošnjačke političke elite gledale su na sve to drugačije: Dejtonski sporazum bio im je početak na kojem će se graditi država kroz institucionalnu izgradnju i prevladavanje etničkih ekskluziviteta. Znači da su evolutivni potencijal sporazuma ali i evolucija političke svijesti bili na prvom mjestu. Razlozi su potpuno jasni. Krhka struktura države, postratno društvo i osiromašena ekonomija trebali su što više jedinstvene akcije.

Kada se krenulo u smjeru jačanja državnih organa, posebno djelovanjem visokog predstavnika Ashdowna, logično je bilo da se poduzimaju značajniji demokratski napori. Aprilski paket, veliki reformski prijedlog podržan od SAD-a i EU, predviđao je jednog predsjednika, čime je priča o članovima Predsjedništva iz reda naroda postajala manje značajna. Unutar ovog konteksta nastao je fenomen Željko Komšić – kao želja da ozdravljenje počne i kao način da se ostvari.

Gdje je dobra volja?

Uzmimo da je, ipak, narasla frustracija kod Hrvata u Bosni i Hercegovini značajna i da blokira mnoge procese bitne za državu. Intervencija u ustav, samo po ovom pitanju, moguća je i predstavljala bi čin dobre volje. No, ne bi smjelo i ne bi imalo nikakvog smisla to činiti jer, eto, postoji nelegitimnost ili nelegalnost u dosadašnjim procesima. To ne odgovara istini. To bi značilo da, zanemarujući sve ostale i puno veće nepravde u rješenjima Dejtonskog mirovnog ugovora, bošnjački politički predstavnici pokazuju spremnost da velike strahove Hrvata u BiH minimiziraju i na taj način relaksiraju stanje i međusobne odnose.

S druge strane, Hrvati bi se morali zapitati zašto su uporni u udaranju Bošnjaka tamo gdje boli. Odlazak Dragana Čovića u Banju Luku s porukom Dodiku da čuvaju RS zastrašujuća je poruka. Podržao je nepravedno rješenje ne trepnuvši.

Odnos prema Bošnjacima tamo gdje je HDZ BiH dominantan podsjeća na aparthejd. To nije način da se bude lider u evropskim integracijama. Razumijevanje je prisutno, ali manjka dobra volja. A ona dominantno manjka na strani koja želi ispraviti tek jedno dejtonsko "nepravedno rješenje" bez obaziranja na masu drugih.