Piše: Sam Cranny-Evans
Po
drugi put ove godine, Rusija gomila kopnene snage na granici Ukrajine. A, prema
izvještajima koji se pozivaju na američke obavještajne službenike, ovo bi mogle
biti pripreme za invaziju na Ukrajinu ove zime. Kremlj je negirao bilo kakvu
nepravdu i trudio se da istakne da se sve dešava u okviru prava da premješta svoje
snage po vlastitoj teritoriji, dok istovremeno ukazuje na različite vježbe
NATO-a u Crnom moru i Evropi, kao razumnu osnovu za vojni odgovor.
Čini
se da zapadne sile nisu spremne da zaustave Rusiju ako Moskva odluči da izvrši
invaziju na Ukrajinu. U osnovi, Ukrajina ima mnogo veću vrijednost za Rusiju
nego za Zapad, a odgovor na ruske snage koje se okupljaju na ukrajinskoj
granici to pokazuje. Američki predsjednik Joe Biden navodno razmatra slanje
vojnih savjetnika i dodatnog oružja, ali nema konkretnih garancija poput onih
koje se nude baltičkim državama. Predsjednik Vladimir Putin je vjerovatno
svjestan toga, pa Kremlj ima inicijativu u svim eskalacijskim akcijama koje se
poduzimaju oko Ukrajine.
Možda
najiznenađujući aspekt nagomilavanja ruskih snaga 2021. godine je to što oni
pokazuju pravu prirodu načina na koji Rusija garantira sopstvenu sigurnost i prijetnju
koju potencijalno predstavlja ako se ne odgovori na odgovarajući način.
Najopasnija prijetnja granicama NATO-a nije šačica ruskih vojnika bez oznaka,
niti je to koordinirani cyber napad. To je konvencionalna vojna eskalacija koju
predvode ruske kopnene snage. Događaji na ukrajinskoj granici pokazuju da je
javni diskurs oko hibridnog ratovanja prerastao svoju korisnost kao alata za
razumijevanje Rusije. To nikada nije bila strategija koju su ruski teoretičari
identificirali kao jedinstveno rusku, pripisujući je ustvari Zapadu. Zbog toga,
veći fokus mora biti stavljen na ulogu konvencionalnog odvraćanja i prisile u
ruskoj vanjskoj politici kako bi se steklo bolje razumijevanje o tome kako će
se događaji na grnici NATO-a vjerovatno razvijati u slučaju sukoba.
Hibridno
ratovanje u očima posmatrača
Ruski
vojni teoretičari i viši činovnici ne priznaju hibridno ratovanje kao vlastito
oruđe. Umjesto toga, kada je razgovarao o tom pojmu 2013.godine, general
Valerij Gerasimov, načelnik ruskog Generalštaba, više puta je pripisivao
koncept SAD-u i njihovim partnerima. Optužba, općenito govoreći, je da SAD
koriste nevladine snage, vladinu prisilu u obliku međunarodnih sankcija i
kolektivnog kažnjavanja, kao i kibernetičke napade i informativne kampanje koje
su sve podržane prijetnjom konvencionalnom silom, kako bi utjecale na ishod u njihovu
korist. Što se Rusije tiče, ove tehnike korištene su za pokretanje serije
narodnih pobuna na Bliskom istoku 2011. poznatih kao Arapsko proljeće, kao i
kampanja 'promjene režima' u Iraku, Afganistanu i Jugoslaviji. Odgovor Rusije
na ovo bio je da neke od ovih alata uključi u svoju vanjsku politiku. Međutim,
primarni cilj Moskve ostao je garantiranje sigurnosti putem konvencionalnog
odvraćanja.
Od
2008. godine, ruske oružane snage su započele ambiciozan i dugotrajan proces
reforme i modernizacije pod ministrom odbrane i načelnikom Generalštaba
Anatolijem Serdjukovim. Prema Michaelu Kofmanu, istraživaču u Centru za
pomorske analize, Serdjukov je intelektualno naslijeđe načelnika sovjetskog
generalštaba, maršala Nikolaja Ogarkova, koji je zamislio tehnološki naprednu
vojsku sposobnu poraziti novonastajuće mrežnocentrično ratovanje NATO-a . Cilj
modernizacije bio je revolucioniranje ruskog modela ratovanja, omogućavajući mu
da se bori u konvencionalnom ratu s NATO-om, a da se nužno ne mora oslanjati na
svoje nuklearno sredstvo odvraćanja. To poboljšava osjećaj sigurnosti Rusije, a
vanjski prikaz toga je uglavnom uspješna intervencija u Siriji, gdje je Rusija
uspjela spriječiti ono što vidi kao rušenje prijateljskog režima orkestriranim
od strane Zapada.
Program
modernizacije doveo je do „kalibrizacije” ruske površinske flote, omogućavajući
joj da iz sigurnosti ruskih voda gađa ciljeve na moru i kopnu širom Evrope.
Sredstva za precizne udare dugog dometa, kao što je Iskander-M, sada se nalaze
u ruskim strateškim raketnim snagama, što im omogućava da u opasnosti drže
ogromne granica s NATO-om, uključujući civilnu i vojnu infrastrukturu. Sve je
to bilo praćeno modernizacijom ruskih sredstava protivvazdušne odbrane i njenih
kopnenih snaga, što je dovelo do erozije tehnološke superiornosti NATO-a. Veća
distribucija krstarećih projektila i drugih elemenata, u kombinaciji sa onim
što je vjerovatno najnapredniji i najsmrtonosniji slojeviti sistem
protivvazdušne odbrane na svijetu, znači da ruske konvencionalne snage
predstavljaju vjerodostojno sredstvo odvraćanja, u odnosu na koje bi ishodi
bilo koje vojne akcije u najboljem slučaju bili neizvjesni.
Opasnosti
etikete „hibridno“
Ipak,
akcije Rusije u zauzimanju Krima 2014. i njeno naknadno učešće u ratu u
Ukrajini postavili su obrazac za ono što se na Zapadu smatra hibridnim ratom, u
kojem se kombiniraju nedržavni akteri, cyber napadi, specijalne snage. Elektronsko
ratovanje, potkrijepljeno prijetnjom i povremenom upotrebom konvencionalne
sile, korišteno je za preuzimanje kontrole nad poluostrvom Krim i
destabilizaciju Ukrajine uvlačeći njene oružane snage u produženi i krvavi
sukob.
To
je dovelo do toga da zapadni analitičari, naoružani svojim hibridnim 'čekićem' rata,
vide eksere posvuda. Svako pojavljivanje zloglasnih Wagnerovih plaćenika odmah
postaje vanjski znak ruske „taktike sive zone“, za razliku od privatne
organizacije koja traži finansijsku dobit. Ruski cyber napadi spadaju u sličnu
nišu: napadi SolarWinds-a 2020., na primjer, označeni su kao sajber špijunaža i
stoga element ruske taktike sive zone, umjesto obične špijunaže. Jednako tako,
migrantska kriza na granici između Bjelorusije i Poljske – za koju je dijelom
kriv Putin – označena je kao mogući uvod u „nešto mnogo gore“.
Ishod
ovoga je da je javni diskurs o prijetnji koju predstavlja Rusija težio da
naglašava rizike koje predstavlja taktika sive zone, naizgled iznad onih u
konvencionalnom ratovanju. Dok je bio načelnik Glavnog štaba Ujedinjenog
Kraljevstva, general Sir Nicholas Carter upozorio je 2018. da su sajber napadi
na vojnu i civilnu infrastrukturu jedna od najvećih prijetnji koje predstavlja
Rusija i druge neprijateljske države. A nedavno, u augustu 2021., Edgars
Rinkevics, letonski ministar vanjskih poslova, rekao je za Financial Times da
rusko i bjelorusko veponiziranje migracije riskira nenamjernu eskalaciju.
NATO
je razvio i usvojio kontrahibridnu strategiju čiji je dio konvencionalno
odvraćanje.
Međutim,
veći dio medija Alijanse se umjesto toga fokusira na to kako se suprotstaviti
hibridnoj prijetnji.
