Zapad ne razumije Rusiju i ne može joj se suprotstaviti

Piše: Sam Cranny-Evans

Po drugi put ove godine, Rusija gomila kopnene snage na granici Ukrajine. A, prema izvještajima koji se pozivaju na američke obavještajne službenike, ovo bi mogle biti pripreme za invaziju na Ukrajinu ove zime. Kremlj je negirao bilo kakvu nepravdu i trudio se da istakne da se sve dešava u okviru prava da premješta svoje snage po vlastitoj teritoriji, dok istovremeno ukazuje na različite vježbe NATO-a u Crnom moru i Evropi, kao razumnu osnovu za vojni odgovor.

Čini se da zapadne sile nisu spremne da zaustave Rusiju ako Moskva odluči da izvrši invaziju na Ukrajinu. U osnovi, Ukrajina ima mnogo veću vrijednost za Rusiju nego za Zapad, a odgovor na ruske snage koje se okupljaju na ukrajinskoj granici to pokazuje. Američki predsjednik Joe Biden navodno razmatra slanje vojnih savjetnika i dodatnog oružja, ali nema konkretnih garancija poput onih koje se nude baltičkim državama. Predsjednik Vladimir Putin je vjerovatno svjestan toga, pa Kremlj ima inicijativu u svim eskalacijskim akcijama koje se poduzimaju oko Ukrajine.

Možda najiznenađujući aspekt nagomilavanja ruskih snaga 2021. godine je to što oni pokazuju pravu prirodu načina na koji Rusija garantira sopstvenu sigurnost i prijetnju koju potencijalno predstavlja ako se ne odgovori na odgovarajući način. Najopasnija prijetnja granicama NATO-a nije šačica ruskih vojnika bez oznaka, niti je to koordinirani cyber napad. To je konvencionalna vojna eskalacija koju predvode ruske kopnene snage. Događaji na ukrajinskoj granici pokazuju da je javni diskurs oko hibridnog ratovanja prerastao svoju korisnost kao alata za razumijevanje Rusije. To nikada nije bila strategija koju su ruski teoretičari identificirali kao jedinstveno rusku, pripisujući je ustvari Zapadu. Zbog toga, veći fokus mora biti stavljen na ulogu konvencionalnog odvraćanja i prisile u ruskoj vanjskoj politici kako bi se steklo bolje razumijevanje o tome kako će se događaji na grnici NATO-a vjerovatno razvijati u slučaju sukoba.

Hibridno ratovanje u očima posmatrača

Ruski vojni teoretičari i viši činovnici ne priznaju hibridno ratovanje kao vlastito oruđe. Umjesto toga, kada je razgovarao o tom pojmu 2013.godine, general Valerij Gerasimov, načelnik ruskog Generalštaba, više puta je pripisivao koncept SAD-u i njihovim partnerima. Optužba, općenito govoreći, je da SAD koriste nevladine snage, vladinu prisilu u obliku međunarodnih sankcija i kolektivnog kažnjavanja, kao i kibernetičke napade i informativne kampanje koje su sve podržane prijetnjom konvencionalnom silom, kako bi utjecale na ishod u njihovu korist. Što se Rusije tiče, ove tehnike korištene su za pokretanje serije narodnih pobuna na Bliskom istoku 2011. poznatih kao Arapsko proljeće, kao i kampanja 'promjene režima' u Iraku, Afganistanu i Jugoslaviji. Odgovor Rusije na ovo bio je da neke od ovih alata uključi u svoju vanjsku politiku. Međutim, primarni cilj Moskve ostao je garantiranje sigurnosti putem konvencionalnog odvraćanja.

Od 2008. godine, ruske oružane snage su započele ambiciozan i dugotrajan proces reforme i modernizacije pod ministrom odbrane i načelnikom Generalštaba Anatolijem Serdjukovim. Prema Michaelu Kofmanu, istraživaču u Centru za pomorske analize, Serdjukov je intelektualno naslijeđe načelnika sovjetskog generalštaba, maršala Nikolaja Ogarkova, koji je zamislio tehnološki naprednu vojsku sposobnu poraziti novonastajuće mrežnocentrično ratovanje NATO-a . Cilj modernizacije bio je revolucioniranje ruskog modela ratovanja, omogućavajući mu da se bori u konvencionalnom ratu s NATO-om, a da se nužno ne mora oslanjati na svoje nuklearno sredstvo odvraćanja. To poboljšava osjećaj sigurnosti Rusije, a vanjski prikaz toga je uglavnom uspješna intervencija u Siriji, gdje je Rusija uspjela spriječiti ono što vidi kao rušenje prijateljskog režima orkestriranim od strane Zapada.

Program modernizacije doveo je do „kalibrizacije” ruske površinske flote, omogućavajući joj da iz sigurnosti ruskih voda gađa ciljeve na moru i kopnu širom Evrope. Sredstva za precizne udare dugog dometa, kao što je Iskander-M, sada se nalaze u ruskim strateškim raketnim snagama, što im omogućava da u opasnosti drže ogromne granica s NATO-om, uključujući civilnu i vojnu infrastrukturu. Sve je to bilo praćeno modernizacijom ruskih sredstava protivvazdušne odbrane i njenih kopnenih snaga, što je dovelo do erozije tehnološke superiornosti NATO-a. Veća distribucija krstarećih projektila i drugih elemenata, u kombinaciji sa onim što je vjerovatno najnapredniji i najsmrtonosniji slojeviti sistem protivvazdušne odbrane na svijetu, znači da ruske konvencionalne snage predstavljaju vjerodostojno sredstvo odvraćanja, u odnosu na koje bi ishodi bilo koje vojne akcije u najboljem slučaju bili neizvjesni.

Opasnosti etikete „hibridno“

Ipak, akcije Rusije u zauzimanju Krima 2014. i njeno naknadno učešće u ratu u Ukrajini postavili su obrazac za ono što se na Zapadu smatra hibridnim ratom, u kojem se kombiniraju nedržavni akteri, cyber napadi, specijalne snage. Elektronsko ratovanje, potkrijepljeno prijetnjom i povremenom upotrebom konvencionalne sile, korišteno je za preuzimanje kontrole nad poluostrvom Krim i destabilizaciju Ukrajine uvlačeći njene oružane snage u produženi i krvavi sukob.

To je dovelo do toga da zapadni analitičari, naoružani svojim hibridnim 'čekićem' rata, vide eksere posvuda. Svako pojavljivanje zloglasnih Wagnerovih plaćenika odmah postaje vanjski znak ruske „taktike sive zone“, za razliku od privatne organizacije koja traži finansijsku dobit. Ruski cyber napadi spadaju u sličnu nišu: napadi SolarWinds-a 2020., na primjer, označeni su kao sajber špijunaža i stoga element ruske taktike sive zone, umjesto obične špijunaže. Jednako tako, migrantska kriza na granici između Bjelorusije i Poljske – za koju je dijelom kriv Putin – označena je kao mogući uvod u „nešto mnogo gore“.

Ishod ovoga je da je javni diskurs o prijetnji koju predstavlja Rusija težio da naglašava rizike koje predstavlja taktika sive zone, naizgled iznad onih u konvencionalnom ratovanju. Dok je bio načelnik Glavnog štaba Ujedinjenog Kraljevstva, general Sir Nicholas Carter upozorio je 2018. da su sajber napadi na vojnu i civilnu infrastrukturu jedna od najvećih prijetnji koje predstavlja Rusija i druge neprijateljske države. A nedavno, u augustu 2021., Edgars Rinkevics, letonski ministar vanjskih poslova, rekao je za Financial Times da rusko i bjelorusko veponiziranje migracije riskira nenamjernu eskalaciju.

NATO je razvio i usvojio kontrahibridnu strategiju čiji je dio konvencionalno odvraćanje.

Međutim, veći dio medija Alijanse se umjesto toga fokusira na to kako se suprotstaviti hibridnoj prijetnji.