Još od završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu bošnjački kolektivni um ostao je zarobljen u mreži nekoliko izuzetno glupih, ali po nacionalni opstanak fatalnih, poštapalica koje služe kao jeftina mentalna štaka za opravdavanje vlastite političke i društvene impotencije. Poslovice poput onih kako "Ne mogu oni pobiti, koliko Bošnjakinja može roditi" ili da "Boj ne bije svijetlo oružje, već srce u junaka" davno su prešle iz stupidnih ali bezazlenih narodnih umotvorina u čitave nakaradne svjetonazore i samoubilačke politike koncetrirane u kratke poslovice. Knorr kocke bošnjačke gluposti.
Jedna od otrovnijih kockica, kojom Bošnjaci vole začiniti javni diskurs svaki put kada srpsko ili hrvatsko društvo izvede neku od svojih redovnih antibošnjačkih svinjarija, jeste ona čuvena: "Nismo mi kao oni."
Na prvi pogled, ova fraza djeluje kao odraz civilizacijske superiornosti, otmjeno odbijanje da se spusti u blato sa gorima od sebe i potvrda više moralne pozicije. U stvarnosti, riječ je sakrivanju vlastite nemoći iza poštapalica i isprazne retorike, bježanja od toga da se bilo šta konkretno uradi, aktivno djeluje, adekvatno reaguje ili bilo kako kazne oni koji nam nanose bol.
U suštini riječ je o infantilizaciji bošnjačkog kolektiva. Bošnjaci se danas ponašaju poput razmaženog dječaka na igralištu, mamine maze koja na šamarčinu koju mu sveže kakav jalijaš prvi brizne u plač dozivajući starije da ga zaštite a zatim, kada shvati da od toga nema ništa a da sam ne može, ne smije i ne zna uzvratiti, počne tješiti sebe i uveseljevati druge cmizdrenjem kako je on, zbog svoje pasivnosti, nesposobnosti i manjka volje da uzvrati zapravo bolji i kulturniji od svog zlostavljača. Naravno na opšti prezir i podsmjeh čitavog igrališta, propraćen još jednim vrućim šamarom. I tako već tri decenije.
Iako se ovaj mentalitet kod Bošnjaka udomaćio prije svega poslijeratnim inženjeringom raznoraznih stranih fondacija i projekata "izgradnje mira", on je zadobio svoje prve obrise još tokom Agresije kada su Bošnjaci, izloženi srpsko-hrvatskim genocidnim zločinima i na pragu biološkog nestanka verglali vrlo sličnu mantru moralne superiorionosti, daleko više opterećeni signalizacijom vlastitog kosmopolitizma bjelosvjetskim mračnjacima nego činjenicom da su na ivici istrjebljenja. Kao da su pokorno ubjeđivali i sebe i druge da opstanak na sopstvenoj zemlji trebaju opravdati ili zaslužiti. Tolerancijom u nestanak.
