Sada već davne 1984. elektro-pop bend čudnog imena, Denis & Denis, objavio je još čudniju pjesmu “Program tvog kompjutera”. Pjesma, koju u najvećoj mjeri interpretira (kako se to nekad govorilo) Marina Perazić, nije iz žanra naučne fantastike, već je ljubavna. Ili, da budemo precizni, govori o prepuštanju ljubavnoj strasti, čak seksualnoj požudi:
Srce divlje lupa, želim te
Ja ti brišem suze, vodim te u stan (…)
Mrak je teži, svjetlo, ti spremaš ključ,
U prazninu tonem, tvoj je dodir vruć
Osim erotski znakovitih uzdaha pjevačice, numeru posebnom čini to što se u refrenu, posve neočekivano, kao grom iz vedra neba, javlja riječ kompjuter. Danas, u vrijeme Only Fansa, kada većina ljudi češće vodi ljubav s kompjuterom, nego sa živim osobama, takav spoj možda i ne bi bio toliko čudan. Ali ne zaboravimo, govorimo o 1984, kada su kompjuteri bili veličine FAP-a i nisu bili ovo što su danas. Na prvi pogled, fascinantno je da je, tada, nekom u kontekstu ljubavne strasti mogao pasti na pamet kompjuter.
O-o, je-je, sada pratim ritam tvoj,
O-o, je-je, ovu pjesmu novi broj,
o-o, je-je, ako želiš bit ću ja,
o-o, je-je, PROGRAM TVOG KOMPJUTERA
Na drugi pogled, stvar savršeno ima smisla. Kompjuter jeste na prvi pogled suprotnost živoj strasti. Ali vidimo da pjesma govori o tome kako glavna junakinja ne vlada sobom i kako je potčinjena strasti. Osim toga, ona se, na izvjestan način, nudi svome ljubavniku, da bude program njegovog kompjutera.
Program je niz uputa kompjuteru šta treba uraditi kako bi izvršio zadaću koju mu je dao korisnik. Pa, iako je program nadređen kompjuteru, ipak je i sam sredstvo u službi korisnika. Kompjuter je instrument, pribor, alat. To znači da se glavna junakinja, koju oličava Marina Perazić, na izvjestan način, u strasti, potčinjava svom ljubavniku.
Diktatura Se
Zvizdićev problem se najbolje vidio kada je, vrativši sedam hiljada maraka pomoći JP Pokop, kazao da je to uradio “poštujući stav dobronamjernog dijela javnosti i osjećaj socijalne odgovornosti”. Dakle, nije propustio sugerisati da ne poštuje osude od zlonamjernih, a onda je...
U čuvenom predavanju iz 1955, Martin Heidegger je primijetio da je tehnika zamišljena tako da nam bude na usluzi, da mi upravljamo njome. Riječju, da bude naš pribor. Ali, ako bolje razmislimo, veli Heidegger, primijetit ćemo da sve više mi postajemo pribor tehnici. Ona se služi nama. Najbolji aktuelni su društvene mreže i vještačka inteligencija, jer svaki naš unos koriste za svoje svrhe, bilo da se radi o analizi našeg ponašanja za potrebe tržišta ili unapređenju baza podataka AI.
Tako da je, na kraju, pitanje ko koga, i u pjesmi Marine Perazić, na kraju kontroliše. Na koncu, zar javni dužnosnici ne bi trebali biti pribor na usluzi građanima, a zapravo je obratno: građani su njima na usluzi.
Kad god čujem “Program tvog kompjutera”, uvijek mi, povodom, imena benda (Denis & Denis), padnu na pamet Denis Bećirović i Denis Zvizdić. Ne samo zbog imena, već i zbog toga što su obojica kao da su isprogramirani.
Pročitajte bilo koju njihovu izjavu i vidjet ćete da među njima nema razlike. Obojica isto pričaju. Pri tom, nijedan od njih ne priča svojim jezikom, već tuđim. Govore kao Chat GPT, kada preuzima podatke s Wikipedije. Ponavljaju opća mjesta, citiraju dobro poznate odredbe zakona itd. Kad pričaju, uglavnom paze da ne kažu ništa što bi izvazvalo previše pažnje. Oni se, paradoksalno, izlažu da bi se prikrili.
Na kraju, stječe se dojam da nisu ljudi, već kompjuteri. Kodovi. A, opet, i to je privid. Jer, kao i u pjesmi, to kompjutersko ponašanje zapravo je izraz jedne specifične emocije. Ispod svih tih općih mjesta, bujaju bolesne strasti.
Zvizdićev problem se najbolje vidio kada je, vrativši sedam hiljada maraka pomoći JP Pokop, kazao da je to uradio “poštujući stav dobronamjernog dijela javnosti i osjećaj socijalne odgovornosti”. Dakle, nije propustio sugerisati da ne poštuje osude od zlonamjernih, a onda je okolnost da je natjeran da vrati novac protumačio kao manifestaciju vlastitog osjećaja odgovornosti prema društvu.
Spomenuti Heidegger kaže da je neautentična egzistencija, uz ostalo, u znaku potčinjenosti onom Se. Drugim riječima, ljudi se odijevaju kako se odijeva, ponašaju se kako se priča, pričaju kako se priča itd. Neće da kažu, niti da urade ništa što odudara od toga.
Tako je i Zvizdić najprije uzeo pomoć od Pokopa, jer to se radi u politici, a onda ju je vratio, jer, kako ga javnost podsjetila, to se ne radi. Na kraju je, bez ikakve osnove, svoju odluku pripisao sebi, mada nema veze s njome.
Narcis bez lica
Bećirović je također u potpunoj vlasti onog Se. On nikada nije kazao nijednu originalnu rečenicu, nijednu svoju riječ, već govori kako se govori, itd. A šta je njegov problem, najbolje je pojasnio njegov kolega, kandidat za člana Predsjedništva Slaven Kovačević.
Kada je njemački ministar odbrane Boris Pistorius bio u posjeti Predsjedništvu, veli Kovačević, Denis Bećirović je sa zajedničke slike izrezao druga dva člana Predsjedništva i poslao saopćenje pod naslovom: “Bećirović primio njemačkog ministra odbrane.”
Na pitanje šta takav postupak otkriva, Kovačević je ispravno primijetio da mora da se radi o “nekom psihološkom problemu”.
”Čovjek hoće sebi da da neku važnost. (…) Dakle, traži važnost, proizvodi važnost, hoće da bude važniji nego što jeste”, kazao je Kovačević, misleći pod riječju čovjek na Denisa Bećirovića.
To kad čovjek hoće da bude važniji nego što jeste jedna je od najozbiljnijih strasti, koja se naziva taštinom, sujetom ili sebeljubljem. Ovaj posljednji naziv treba shvatiti, kao da je napisan pod navodnicima, jer ono što se naziva sebeljubljem zapravo je nedostatak ega (lat. “ja”).
Ljudi, koji pohvalno govore o sebi, zapravo se u dubini duše osjećaju ispraznim, ne vjeruju u svoju vrijednost, pa to kompenziraju hvaleći se. Ljudi, koji vjeruju u vlastitu vrijednost, prepuštaju drugima da govore o njihovim kvalitetima. Denis Bećirović je, kao pravi dijalektički materijalista, napravio sintezu pa sebe hvali preko Nerkeza Arifhodžića.
Komentari
Ovaj članak nije moguće komentarisati.
