Piše: Damir Rastoder
Smrt Ratka Mladića i dolazak lijesa u Beograd izazvali su erupciju emocija u “srpskom svetu” i isto toliko gluposti i naivnosti u regionu, Evropi i šire. Svi se odjednom ibrete zbog činjenice da “Srbija nije spremna da se suoči sa svojom prošlošću”. Svako, čak i površni posmatrač srbijanskih prilika, lako je mogao to i ranije zaključiti i bez da je Mladić preminuo. Ovo sada jeste vjerovatno krešendo ksenofobije, mržnje, nacionalizma, primitivizma, hegemonizma i inata u kojem se decenijama unazad davi srbijansko društvo.
Nije Milošević vladao više od decenije zato što je krao izbore, već zato što je imao realnu podršku tamošnjih birača.
Čak i kada je izgubio izbore 2000. godine dobio je nešto manje od 2 miliona glasova.
Poslije izgubljena 4 rata, sankcija, izolacije, inflacije i svih čuda koja su zadesila tu nesretnu zemlju.
Da na drugoj strani, kao protivkandidat nije bio Vojislav Koštunica, osvjedočeni nacionalista i desno orjentisani političar, vladao bi Milošević još najmanje jedan mandat.
Vladavina Zorana Đinđića trajala je kratko zbog atentata koji su na njega izvršili pripadnici Crvenih beretki. Mnogi u regiji, pa i ovdje u BiH, tvrde da je time prekinut demokratski i modernizatorski preobrazaj Srbije.
Kakav danak neznanju!
Prvo, Đinđić bi na prvim izborima dozivio potpuni debakl. On se itekako trudio da pokaže srpskoj javnosti da je samo vrijednija i pragmatičnija varijanta srpskog nacionaliste, da je njegov nacionalizam učinkovitiji od onog Koštuničinog, Miloševićevog ili Draškovićevog (iz tog vremena).
Pečenje vola na Palama sa Karadžićem i kasnije izjave da “Srbija, Crna Gora i Rs treba da budu u istoj državi” nije suštinski različito od Miloševićeve ideje o “svim Srbima u jednoj državi” ili Vučićevog “srpskog sveta”.
Isti cilj u drugom pakovanju.
I takav Đinđić, koji se trudio da ga dožive kao borca za srpsku stvar, jednostavno se nikad nije “primio”, niti je bio prihvaćen u najvećem dijelu te javnosti.
Neko će kao kontratezu pokazati sliku sa Đinđićeve sahrane kojoj je prisustvovalo više stotina hiljada ljudi. To je međutim više za neku psihološku nego političku analizu, jer taj podatak u političkom smislu malo šta pokazuje.
Slično je prošao i Boris Tadić.
Od nacionalista nikad prihvaćen od građanista nikad shvaćen.
Na kraju je završio političku karijeru odbačen i od jednih i od drugih.
Srbija je dobila ono što godinama i decenijama traži - Aleksandra Vučića.
On je najbolja i najtačnija paradigma srpskog društva. Njegovo ogledalo.
Nacionalista po uvjerenju, rusofil po opredjeljenju, prevarant po karakteru, lopov po poštenju, diktator po vladanju, kukavica po hrabrosti..
I mogli bi još u nedogled da nabrajamo.
Prosječan srpski birač očito vrijednuje i honorira na izborima ove “osobine”.
Da, Vučić krade, laže i manipulira kad su izbori u pitanju.
Ali kako i najveći lopov može baš toliko,”na angro” da krade da sam ima većinu?!
Drugi će reći da Vučić kontrolira sve medije i da zato ima podršku neobrazovanih, siromašnih i glasača u ruralnim sredinama.
A kako onda vlada Beogradom i svim većim gradovima u Srbiji?
Onaj ko hoće i želi da bude informisan u doba interneta to vrlo jednostavno može da ostvari.
