Zločinac u temelju poretka: Kada će Srbija skinuti Ratka Mladića s vlasti?

Redakcija Mostar

Sve dok se murali sa likom Ratka Mladića šepure po zidovima diljem Srbije, dok osuđene masovne ubice nastupaju kao medijske zvezde, dok institucije kulture služe kao platforma za promovisanje knjiga ratnih zločinaca – nema ništa od demokratizacije i normalizacije srpskog društva.

Piše: Tomislav Marković


U jeku posmrtnih počasti ratnom arhizločincu Ratku Mladiću, Aleksandar Vučić je 29. avgusta organizovao partijski skup u Užicu. Otkad su pre skoro dve godine počeli masovni protesti protiv naprednjačkog režima, Vučić se nije pojavljivao u gradovima koji su prednjačili u nepokornosti, a Užice je jedan od njih. Pošto je u toku nezvanična predizborna kampanja za izbore koji još nisu raspisani, Vučić se odlučio da krene i po mestima u kojima je izrazito nepopularan.

Zatočnici četničke ideologije su zakazali skup na Trgu partizana, a da bi dolazak predsednika i dovoženje njegovih pristalica iz okoline prošlo bez problema, prvo je bilo neophodno očistiti Trg od nepoćudnih elemenata, odnosno – od građana Užica nesklonih naprednjačkoj politici. U tu svrhu su prvo policajci u civilu krenuli po baštama kafića na Trgu da legitimišu goste, ne bi li ih udaljili odatle, a kad su naišli na grupu koja nije bila voljna da odustane od slobode kretanja, odmah je priletelo tridesetak momaka iz partijskog obezbeđenja.

Režimski batinaši

Po svedočenju prisutnih i pisanju nezavisnih medija, ti nabildovani momci su bili uniformisani, listom odeveni u identične crne majice. Uleteli su tokom legitimisanja i počeli da udaraju okupljene. Većinu antirežimski nastrojenih građana okupljenih na Trgu uspešno su uklonili Žandarmerija, policija u uniformama i u civilu, služeći se silom i pendrecima kad zatreba, ali pomenuta grupa je bila tvrd orah, pa je bilo neophodno primeniti drastičnije mere, za šta su po pravilu zaduženi naprednjački batinaši.

Njihova akcija je uspešno izvedena, što se može zaključiti i po snimku na kojem vidimo okrvavljenog čoveka koji četvoronoške baulja pored bašte kafića, pokušavajući da pobegne od batinaša i da spase živu glavu, dok partijski redari uzimaju stolice u ruke, zamahuju i mlate ga po glavi i telu. Tek kad je bilo jasno da je čoveku život ugrožen, pojavili su se policajci u civilu i prekinuli premlaćivanje, a batinaši su se uputili da zlostavljaju nekog drugog.

Usledile su osude ko zna kojeg po redu režimskog nasilja, oglašavali su se opozicioni političari, razne javne ličnosti, analitičari, i Studentski pokret je izdao saopštenje sa porukom da “nijedna modrica, nijedno polomljeno rebro neće zaustaviti građane koji su odlučili da ustanu”. U tim oglašavanjima, baš kao i u većini izveštaja u malobrojnim nezavisnim medijima prećutan je jedan detalj koji se jasno vidi na snimku.

Majice sa likom Ratka Mladića

Naime, Vučićevi partijski batinaši jesu bili uniformisani, jesu nosili crne majice, ali su te majice na leđima imale sliku Ratka Mladića. Režimski nasilnici su mlatili pobunjene Užičane noseći na svojim telima sliku masovnog ubice, zločinca osuđenog za genocid u Srebrenici i zločine protiv čovečnosti. Prećutkivanje te činjenice nije ni slučajno, ni neočekivano. Čim sam video snimak i Mladićevu sliku na zadnjoj strani batinaških majica, pretpostavio sam da o tome neće biti mnogo govora u opozicionoj javnosti.

Slično ćutanje je vladalo i u decembru 2024. godine, kada je na Novom Beogradu jedan starčić izvadio nož na studente, pa se pokazalo da je reč o Ratku Adžiću, predsedniku Kriznog štaba i komandantu srpskih snaga bezbednosti u sarajevskoj opštini Ilijaš od juna 1992. do januara 1993. godine. A protiv tog Adžića je Fond za humanitarno pravo zajedno sa Udruženjem porodica nestalih općine Ilijaš još 2016. godine podneo krivičnu prijavu za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti počinjene nad nesrpskim stanovništvom. Ni tada se o tome nije mnogo govorilo. Čak ni kad avet prošlosti potegne hladno oružje na studente, to nije relevantna tema za opozicionu javnost.

Prećutkivanje zločinačke prošlosti

Naprosto, demokratski deo društva već decenijama odbija da sagleda očiglednu vezu između zločinačkog nasleđa i autoritarizma u kojem se Srbija svako malo nađe. Povezanost odsustva suočavanja sa prošlošću i nedemokratskog poretka je slepa mrlja opozicionog građanstva. Proevropski deo društva mnogo govori o korupciji, kršenju Ustava, krađi izbora, siromaštvu, odustajanju od evropskog puta, zarobljenim institucijama, kontrolisanom pravoduđu, režimskom nasilju, masovnom kršenju zakona – ali ne voli baš da pominje ratne pohode Miloševićevog režima, agresiju na susedne države, nebrojene ratne zločine, masovne grobnice na području Beograda, hladnjače, opsadu Sarajeva, rušenje Vukovara, konc-logore, masovna silovanja ili genocid.

A uspostavljanje uzročno-posledične veze između krvavih devedesetih, plebiscitarne podrške velikosrpskoj politici, oduševljenja Miloševićem kao mesijom i aktuelnog stanja u kojem se društvo nalazi – doživljava se kao jeres. Sistematsko prećutkivanje i poricanje prošlosti, kojima su znatan doprinos dale i takozvane demokratske snage, na čelu sa Vojislavom Koštunicom i Borisom Tadićem – retko se shvata kao osnovni uzrok povratka Šešeljevih i Miloševićevih saradnika na vlast i uspostavljanja autokratske vladavine.

Ne znam koju su političku teoriju čitale naše perjanice demokratije, ako nešto iz te oblasti uopšte čitaju, ali potpuno je sumanuto verovati da je moguće rušenje autokratije, radikalna promena sistema, pretvaranje Srbije u demokratsku državu u kojoj postoje vladavina prava, poštovanje zakona, slobosni izbori i ostale evropske tekovine – bez temeljnog obračuna sa prošlošću, zločinačkim nasleđem i ideologijom velikosrpskog nacionalizma koja je sav taj užas i proizvela.

Ima neka javna veza

U knjizi “Niko nije oslobođen istorije” profesor sociologije Helmut Dubiel, nekadašnji direktor Instituta za društvene nauke u Frankfurtu, vrlo ubedljivo je dokazao da je demokratizacija Nemačke direktno zavisila od stepena ovladavanja nacističkom prošlošću. Analizirajući rasprave u Bundestagu u periodu od nekoliko decenija, Dubiel je detaljno objasnio “vezu između nesposobnosti Nemaca da preuzmu kolektivnu odgovornost za svoju istoriju i notorne nerazvijenosti demokratskih vrlina u njih”. Za razliku od nemačkog, srpsko društvo se trajno zaglavilo u fazi kada nesposobnost da preuzmemo kolektivnu odgovornost za svoju istoriju uzrokuje nerazvijenost demokratskih vrlina, što nas je direktno odvelo u restauraciju režima iz devedesetih i ustoličenje Vučićeve autokratije.

Sve dok se murali sa likom Ratka Mladića šepure po zidovima diljem Srbije, dok osuđene masovne ubice nastupaju kao medijske zvezde, dok institucije kulture služe kao platforma za promovisanje knjiga ratnih zločinaca – nema ništa od demokratizacije i normalizacije srpskog društva. To je postalo očigledno i u danima nakon Mladićeve smrti, posmrtne počasti su norma, dobrovoljno solidarisanje sa Mladićevim zlodelima, uključujući i genocid je kolektivna pojava, dočim samo retki pojedinci i poneka organizacija jasno i glasno osuđuju krvoloka i njegova zverstva.

A i ćutanje i odsustvo reakcija su prilično rečiti, pogotovo kad su u pitanju snage od kojih se očekuje radikalna promena. Kao da se tu radi o nekim sitnicama, sporednim pitanjima, a ne o najstrašnijim zločinima počinjenim u naše ime, o udruženom zločinačkom poduhvatu koji je osmišljen u beogradskim intelektualnim krugovima, koji je iz Beograda organizovan, finansiran i podržavan na sve moguće načine. I to uz masovnu podršku građanstva ratnoj politici Miloševića, Šešelja, Arkana i ostalih krvoloka.

Mladić kao temelj poretka

Oblačeći svoju partijsku vojsku u uniforme sa likom Ratka Mladića, Aleksandar Vučić je još jednom potvrdio suštinsku privrženost svojoj političkoj mladosti, kad se šetkao po položajima iznad opsednutog Sarajeva, noseći u ruci kišobran marke AK-47. Zbog učešća u političkom krilu zločinačkog poduhvata trebalo je da bude lustriran, možda i iza rešetaka, a ne na funkciji predsednika države, ali u tom propustu koji je upravo posledica bagatelisanja ratne prošlosti malo ko vidi uzrok sadašnje propasti. Mladićev lik na majicama nasilnika je jasna politička i ideološka poruka, ali i pretnja onima koji su ustali protiv naprednjaka – da bi u borbi protiv svojih građana Vučićeve falange mogle da primene i metode koje su Mladić i njegovi zlikovci koristili prema Bošnjacima.

Vučić i njegovi saučesnici su tokom svoje vladavine izgradili pravi kult Ratka Mladića, dodatno falsifikovali prošlost, te sa poricanja prošlosti prešli na glorifikaciju zločinaca i njihovog minulog rada, kao novu fazu genocida. Miloševićev poredak nikada nije suštinski srušen, poražene snage su se brzo konsolidovale i ubile Zorana Đinđića, nakon čega je povratak radikala i socijalista na vlast postao samo pitanje vremena.

Tako je izgrađen poredak u čijem temelju se nalazi upravo Ratko Mladić, podjednako kao realna osoba, izvršilac zločinačkih planova na terenu, i kao simbol ideologije koja je prožela sve pore društva i postala otrovni vazduh koji dišemo. Aleksandra Vučića i Srpsku naprednu stranku ćemo nekako i uspeti da oborimo sa vlasti, na izborima, uz neminovne masovne proteste i sve što uz to ide, takva mogućnost je realna, ukoliko pobunjeno društvo bude dovoljno snažno da brani pobednički izborni rezultat. Međutim, pravo pitanje glasi: Kada ćemo sa vlasti skinuti Ratka Mladića? Bojim se da to pitanje malo ko sebi postavlja, a da je još manje onih koji bi imali neki suvisao odgovor.

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.