Ratko Mladić je umro u Haškom pritvoru, gdje je izdržavao pravosnažno utvrđenu doživotnu kaznu za genocid i zločine protiv čovječnosti. Uprkos tome, dio javnosti ovu vijest nije dočekao suočavanjem, već herojizacijom: „časni vojnik“, „žrtva montiranog procesa“, „posljednji srpski general“. Kako je to psihološki moguće, pitanje je koje me je primoralo da pronađem odgovor, utoliko prije što se ovo ne dešava prvi put, piše Tamara Đorđević/ Danas.rs.
Davne 2011. godine, kada je odjeknula vijest o Mladićevom hapšenju, dio javnosti taj događaj je protumačio kao „sumrak Srbije“, „gubitak samopoštovanja“ i „poniženje srpskog naroda“, potpuno zanemarujući žrtve. Drugi dio javnosti bio je moralno zgrožen, kao što je i sada. Moralni aspekti su već riješeno pitanje i svaki dodatni pokušaj uvjeravanja bio bi degutantan.
Ovdje nastojim objasniti mehanizam pod kojim uslovima jedna osoba može razmišljati o Mladiću kao heroju, a istovremeno biti svjesna činjenice da je počinjen genocid. Kako je moguće da te dvije informacije koegzistiraju u nečijoj psihi? Odgovor leži u mehanizmu koji se u psihologiji naziva identifikacija, a odnosi se na to da osoba drugog pojedinca ili grupu doživljava kao dio vlastitog identiteta. Kada je stigla informacija o zločinu koji je počinila osoba s kojom su se poistovjetili, ta informacija predstavljala je prijetnju koja može srušiti vlastitu sliku o sebi. S jedne strane, osoba zna da je počinjen genocid, što je činjenično stanje, ali ubrzo se javlja odbrana identiteta od te ugrožavajuće informacije u vidu: „ponosim se njime“. Onda obično nastupa relativizacija kako bi slika o vlastitom identitetu ostala očuvana, jer je izgrađena kroz identifikaciju sa zločincem. Obično to zvuči kao niz eufemizama: „nije genocid nego je rat“, „nije šija nego je vrat“. Drugi način jeste da se krivica i odgovornost prebace dalje – „sud je bio politički“ i „Zapad je htio rat“, dok je najlicemjernija strategija kada se sam čin pokušava predstaviti kao vrlina – „on je samo branio naš narod“. Sve ove strategije – eufemizmi, prebacivanje krivice i prikazivanje zločina kao vrline – psihologija naziva jednim imenom: moralno distanciranje. Njihova funkcija je ista, a to je da pojedincu dopuste da sačuva sliku o sebi, bez obzira na cijenu koju ta slika ima izvan njegove glave.
Opisani mehanizmi javljaju se kao trenutna reakcija koja treba zaštititi psihu. Međutim, mi ovdje imamo slučaj da dio javnosti i dalje ostaje pri stavovima koji nisu u skladu sa stvarnošću. Kada se jednom zauzme stav i javno iskaže, osoba će težiti braniti taj stav uprkos činjenicama koje govore drugačije, jer bi priznavanje greške izazivalo nelagodu koja je teško podnošljiva, pa se obično pribjegava samoopravdanju. Samoopravdanje je suptilniji proces i opasniji od obične laži, jer ovdje osoba počinje vjerovati konstruiranoj verziji događaja. Što je stav javniji, profesionalniji i više vezan za identitet i reputaciju, to je proces samoopravdanja intenzivniji, jer je „cijena“ priznanja greške mnogo veća.
