Gle ih, bude se. Oči im još krmeljave od troipogodišnje hibernacije u foteljama, ušuškane u platne koeficijente i udobnost službenih automobila. Izlaze iz kabineta, trepću na danjem svjetlu kao krtice, pa se odjednom sjete da postoji nešto izvan radijusa od sto metara oko zgrade Vlade. Postoji, zamisli, narod. I ne samo to, taj narod, izgleda, ima pravo glasa. A izbori, neizbježna pojava, opasno se bliže. Pa je red da se krene u obilazak terena, da se vidi kako živi ta apstraktna kategorija zvana "običan čovjek", ona ista koju su zaboravili čim su podijelili resore i uhljebili stranačku mašineriju. Karavani crnih limuzina sada gmižu zaboravljenim putevima, dižući prašinu koja je tri godine mirno ležala na neispunjenim obećanjima. Odjednom su im puna usta povratnika, marginaliziranih, zaboravljenih. Ma nemojte, molim vas.
A gdje je bolji predizborni billboard od Srebrenice? Nigdje. Tu se najbolje slika tuga, tu se najlakše prodaje jeftini patriotizam. Eto ih, stižu premijer Nikšić i ministar Dizdar, lica namještena u prigodno sažaljive grimase, fraze o genocidu i budućnosti spremne na jeziku. Škljocaju aparati, kamere snimaju, a oni stoje tamo, kao na pozorišnoj sceni, izgovarajući rečenice koje su čuli milion puta i koje više nemaju nikakvu težinu. "Istina je neupitna", kažu. "Povratnici moraju biti sigurni". Hvala vam što ste nam to rekli, nismo znali. A ja vas pitam: gdje ste bili jučer? A prekjučer? Gdje ste bili protekle tri i po godine dok su povratnicima ispisivali grafite na kućama, dok su im prijetili, dok su djeca u školama učila falsifikovanu historiju pod budnim okom sistema koji veliča njihove dželate? Gdje je bila vaša sistemska podrška tada? Nije je bilo. Bile su tišina, ignorisanje i pokoji protokolarni status na Facebooku kad baš zagusti. Srebrenica za vas nije živa rana koja traži svakodnevnu njegu, već sezonska destinacija za sakupljanje političkog kapitala. Dođete, slikate se pored ožiljaka, obećate brda i doline, i onda vas opet nema do sljedeće dženaze ili, evo sad, do izbora. To nije briga, to je politička nekrofilija.
