Piše: Damir Rastoder
Priznajem da sam više puta imao ozbiljne zamjerke na pojedine stavove i odluke političkih predstavnika Bošnjaka u Sandžaku - i u crnogorskom i u srbijanskom dijelu. O tome sam pisao otvoreno i konkretno.
Vjerovao sam da se sa distance stvari bolje vide i da, posmatrajući ih izdaleka, mogu imati jasniju i objektivniju sliku.
Kritikovao sam bošnjačke stranke zbog ulaska u koalicije s Vučićem u Srbiji i Mandićem u Crnoj Gori.
A onda mi je vrijeme ponudilo odgovor na dio te dileme.
Doduše, kada je riječ o Crnoj Gori, još nisam siguran da je savez Bošnjačke stranke s prosrpskim partijama bio mudra odluka.
U Srbiji je, međutim, Vučić bio jedini relevantan politički faktor koji je mogao gotovo samostalno formirati vlast.
Izbor se, prema tome, svodio na dvije mogućnosti: biti s Vučićem u vlasti ili sa slabom opozicijom ostati na političkoj margini.
Praktično, to je izbor između kakve - takve mogućnosti da nešto učinite za narod koji predstavljate i uloge narodnog tribuna koji će davati izjave prijemčive narodnim ušima, ali koje u stvarnom životu ništa ne rješavaju.
Prva pozicija nosi rizik da budete proglašeni izdajnikom zbog saradnje sa „srpskim nacionalistima“. Druga je politički mnogo lagodnija. Ali da li je, u konačnici, i djelotvornija?
Na to pitanje teško je dati konačan i nedvosmislen odgovor. Nije, međutim, teško zaključiti da je najveća greška koju možemo napraviti olako suditi o ljudima koji žive u okolnostima potpuno drugačijim od naših.
Druga priča.
Bio sam začuđen činjenicom da bošnjačke stranke u Srbiji nisu eksplicitno podržale studente i priključile se njihovim protestima. Činilo mi se da se konačno pojavila politička i vrijednosna alternativa Vučićevom režimu, koji smatram jednim od glavnih destabilizirajućih faktora u regiji.
Ubrzo se pokazalo da studentski pokret zaista predstavlja političku alternativu, ali i da se, u ideološkom, vrijednosnom i širem političkom smislu, veoma malo razlikuje od dominantne politike u Srbiji.
Odnos prema prošlosti, Rusiji, Evropi, susjedima i Kosovu uglavnom ostaje u okvirima već uspostavljenih nacionalnih narativa.
Oni jesu opozicija Vučiću, ali nisu nužno i opozicija politici čiji je on najprepoznatljiviji predstavnik.
Dugo mi je trebalo da prihvatim tu poražavajuću činjenicu.
A onda je umro Ratko Mladić.
Reakcije na njegovu smrt postale su možda najprecizniji rendgenski snimak srbijanskog društva. Pokazale su društvo duboko zarobljeno prošlošću, zatrovano nacionalizmom i nespremno da se suoči s činjenicama o ratovima i zločinima počinjenim devedesetih godina.
