Kako rastu tenzije između Srbije i Kosova, Rusiji ne smije biti dozvoljeno da širi svoju agendu podjela u regionu.
Početkom decembrau čelnici EU su otišli u Albaniju da naprave simboličnu gestu. Posljednji samit EU i zapadnog Balkana održan u Tirani je prvi takav održan u regionu čija populacija većinom željno isčekuje ulazak u briselski klub, ali su sad počeli da sumnjaju da će se to ikada desiti.
Ova gesta sa nekoliko konkretnih mjerta kao što je inkluzija u evropski Razmus program je primljena dobro.
"Stvari se mjenjaju" primjetio je albanski premijer Edi Rama na zatvaranju samita, dok su drugi lideri pozdaravili "novi stav".
Nekoliko sedmica kasnije Bosna i Hercetgovina je dobila status kandidata za ulazak u EU.
Promjena u tonu nije teška za objasniti. Kako je zamor od povećanja EU rastao posljednjih godina, tako su Zapadni Balkan i njegove nbaizgled nerješive tenzije pali na dno evropske liste geopolitičkih interesa.
Ali rat u Ukrajini je fokusirao glave u Briselu dok Rusija pokušava da proširi utjecaj u regionu nauštrb EU i NATO i vješto koristi političku nestabilnost za svoju korist.
Ovaj obnovljeni zapadni fokus je mnogo potreban, ali uzimajući u obzir njegov sve tamniji kontekst potrebno je više od toplih riječi, piše ugledni britanski dnevni list The Guardian u redakcijskom komentaru.
Prošli mjesec lokalne tenzije su uzrokovale da se barikade ponovo podignu u najsjevernijem dijelu Kosova koji je većinom etnički srpski.
Odnosi Prištine i Beograda (ovaj potonji uživa entuzijastičnu podršku Kremlja i odbija priznanje nezavisnosti Kosova) izgledaju gore nego ikad u posljednjih 20 godina.
Kapaciteti EU da posreduju su iskomplikovani srpskom ovisnošću o ruskom plinu i odbijanjem beograda da uvedu sankcije Moskvi. Ali, ako se Briselski sporazum iz 2013 konačno ne implementira ove godine, povezivanje političke autonomije kosovskih srba sa normalizacijom odnosa između dvije zemlje, rizik od pravog konflikta je realan.
Ako do toga dođe šire inplikacije bi bile ozbiljne i mogle bi dovesti do nove izbjegličke krize.
U Bosni i Hercegovini situacija je također blijeda. Moskva daje velikodušnu podršku secesionističkim nastojanjima lideru bosanskih Srba Miloradu Dodiku. U isto vrijeme, Kremlj podržava bosansko-hrvatske nacionaliste koji su jednako odlučni da prodube etničke podjele ukoričene u Dejtonski sporazum.
Njemački visoki predstavnik postavljen da nadgleda Dejtonski ustav, Christian Schmidt, djeluje da podržava tu agendu kontraverznim mjenjanjem Izbornog zakona nakon zatvaranja birališta u oktobru. Mnogi Bosanci su to doživjeli kao znak da je Zapad odustao od ideje da će zemlja biti ikada normalna ujedinjena demokratija.
U međuvremenu u Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori i Albaniji , relativno pozitivan samit u Tirani je propratio period rastućeg razočarenjua, jer su zastali pregovori o pridruživanju EU.
Uzevši u obzir geopolitičke uloge i rastući interes kineskih investicija u regionu, EU se mora više angažirati. Uspjeh antiimigracijskih i islamofobnih partija u zemljama poput Francuske i Nizozemske inplicira da je proširivanje na istok Evrope nerealno u skoroj budućnosti.
U Srbiji javna podrška za pristup EU je trenutno ispod 50 posto jer Beograd odbija da učestvuje u evropskim sankcijama Rusiji.
Ali EU još uvijek može imati uticaj i učiniti pravu stvar u odnosu na zanemarivanje u prethodnim godinama. Mnogo više treba biti ponuđeno u smislu ekonomske podrške i pristup EU tržištu.
Zauzvrat za progres po pitanju korupcije, vladavine zakona i slobode govora, stvarna angažiranost bi mogla stvoriti spremnost da se otupe regionalne tenzije i promovišu demokratske vrijednosti.
Neželjena alternativa je da dozvolimo da strateški važan region gleda na istok koliko i na zapad dajući moć etnonacionalističkim neliberalnim snagama da šire uticaj Kremlja u evropskom dvorištu.
