Piše: Vahidin Preljević
1. U već sad nepreglednom broju medijskih kontroverzi u kojima se u glavnoj ulozi javlja ovdašnji međunarodni namjesnik iz Srednje Frankonije ostala su nedovoljno reflektirane njegove izjave u kojima on svoju službu Visokog predstavnika poredi s periodom Austrougarske monarhije, ili verbalna egzibicija u kojoj je u jednom intervjuu svoju ličnost usporedio s habsburškim carem Franjom Josipom. Da kod Schmidta očito stanovita fasciniranost Habsburzima svjedoči i njegova posjeta Fondaciji Otta Habsburga u Budimpešti 20. januara ove godine, nakon koje je u organizaciji Fondacije Hans Seidel sudjelovao na javnoj tribini s nekim istaknutim članovima Orbanovog Fidesza. Jedan od njih je Tibor Navracsics, sadašnji mađarski ministar i bivši evropski komesar, koji je tom prilikom rekao kako integracija Balkana predstavlja izazov za Evropsku Uniju: „Osim toga, u odnosu na Balkan, ne smijemo zaboraviti da je riječ o prostoru na kojem žive većinski muslimani, pa se postavlja pitanje može li integracija takve zajednice u Europsku uniju predstavljati problem ili je ovo put bi doveo do pomirenja s umjerenim islamom:“ Ako uzmemo u obzir da Navrascics slovi kao umjerenjak unutar Orbanove stranke, onda ne čude islamofobne izjave mađarskog premijera o problemu integracije dva miliona muslimana iz Bosne i Hercegovine.
2. No, vratimo se ovim Schmidtovim habsburškim referencama. Austrougarska kao imperija nije imala značajne kolonije, pa se u jednom dijelu naučne literature okupacija i kasnija aneksija Bosne i Hercegovine smatra nekom vrste kompenzacije za prave prekomorske posjede, kakve su imale Ujedinjeno Kraljevstvo, Belgija, Francuska pa i Njemačka. Taj kompenzatorski karakter vidljiv je u nastojanju evropskih publicista da Bosnu i Hercegovinu predstave pravim Orijentom, koji će Habsbugovci civilizirati i vratiti u Evropu, te, kao u bajci o Trnoružici, ponovno probuditi ljepotu ove zemlje iz njenog „višestoljetnog sna“ (Heinrich Renner). U ovom pravcu idu i nastojanja austrougarskih arhitekata da dodanto „orijentaliziraju“ bosanskohercegovačke gradove.
No, da li je BiH u sastavu Habsburške imperije usitinu bila klasična kolonija ili se radilo o jednom drugom modelu? Odgovor na to može biti poučan i za današnju evropsku percepciju Bosne i Hercegovine. Od 1878. do 1918. austrougarska vladavina je prošla kroz nekoliko razdoblja.
Konstitucijska faza okupacijske vladavine u znaku je masivnih i radikalnih promjena, te početka velikih infrastrukturalnih projekata (izgradnje ulica i željezničkih linija), ali je istovremeno obilježena rigidnom evrocentričnom paradigmom civiliziranja. U okviru te paradigme posebno dominira negativna slika islama koji se predstavlja kao kočnica napretku. U putopisu austrijskog spisatelja i korespodenta Amanda Schweigera-Lerchenfelda islam biva označen kao „smetnja kulturi“ („Hindernis der Cultur“[1]). Autor tvrdi da ova religija nema svoj dom u Evropi, te da mora biti ili „slomljena“ zbog svoje „štetne krutosti“ ili pak „potpuno nestati s lica zemlje“. U tom militantnom stilu Schweiger-Lerchfeld dalje zaključuje da se islam mora „modificirati usljed zapadnog kulturnog rada“ ili zbog svoje „dogmatske prepotencije“ mora prestati postojati kao „državni faktor“.“[2]
Ovakav robusni ton, kakav demonstrira ovaj publicist blizak vladinim krugovima, bio je karakterističan za prve godine okupacije u kojima je glavu riječ vodio general Filipović. Pritom se etablira, prije svega, sljedeći narativ: četiri stotine godina osmansko-islamske civilizacije bile su izgubljeno vrijeme, i vrijeme je da se Bosna vrati Evropi. Ova interpretacija historije obično se kombinira sa antiturskim resantimanom koji je ciljano širila okupacijska vlast, te prohrvatskom propagandom. Austro-Ugarska se ovdje inscenirala kao civilizacijski korektiv koji će ispraviti četiri stoljeća zastranjenja. Valja reći da se usprkos otvorenom favoriziranju „kršćanskog“ stanovništva, u okviru kojeg je muslimanski faktor smatran neprijateljskim, ipak i u toj fazi naglašava kako Austrougarska je ona pravna država te da ne želi jedan jaram (turski) nad kršćanima zamijeniti drugim nad muslimanima:
Robusni antimuslimanski tonovi početkom osamdesetih godina bivaju sve rjeđi. Istina, paradigma civiliziranja ostaje temeljna linija austrijske kulturne politike, a i dalje se mjestimično javlja narativ o četiri stoljeća mračnog doba, ali militantna kolonijalistička retorika biva sve blaža i blaža. Ocjena mađarskog historičara i poslanika k.u.k. vlade Adolfa Strausza[3] nekoliko godina kasnije može se tumačiti i kao samokritika: „No, upravo užurbana vanjska promjena, silovit napredak iziskuje najozbiljnije prosuđivanje. Je li napredak samo izvanjski, ili je uistinu ušao u unutarnji život naroda? Je li istinski i prirodan ili samo šarolik cvijetni prah koji može odnijeti povjetarac kao da nikad nije ni postojao?“[4] Jer, da se dopre do unutarnjeg života „ljudi“, mišljenja je Strausz, nije dovoljno obznanjivati propise; to nije dovoljno da se „narod, koji je tavorio u duhovnom mraku izvede na put civilizacije i napretka““[5]. Štaviše, metoda vladavine se mora prilagoditi datostima: „Ne smijemo vladati po stranim obrascima tamo gdje je protiv svega stranog usmjerena neizreciva mržnja.“ Strausz preporučuje metodu korak-po korak, čak i taktičko orijentaliziranje austrijske politike, kako bi se postigao dugoročni cilj unutarnjeg osvajanja: „Ne okcident već orijent mora vladi biti podloga za vodeći princip. Jer, radi se o tome da se orijent poveže s civilizacijom… Ako se vlada bude vodila orijentalnim duhom, onda se ona neće smatrati stranom već nacionalnom.“[6]. Strausz se, rekli bismo danas, oslanja na sistem „soft power“, koji će se odraziti u kulturnopolitičko praksi Kállayevog razdoblja: u izgradnji unutarnje infrastrukture pa čak i pospješivanju „kulturne emancipacije“ svih četiriju etnoreligijskih grupa, dakako sve do određene granice koja bi predstavljala opasnost po interese austrougarske vlade. U svakom slučaju, dvadesetak godina kasnije, sam će Benjamin Kállay dotadašjnji period austrougarske vladavine označiti kao uspjeh te damantirati ranije citirane teze Schweiger-Lerchfelda:
„Vozovi jure, nove ulice sijeku uzvisine planina, kršćanski arhitekti studiraju daleko na istoku uzore koji su po ukusu pravovjernih, zvona se oglašavaju s katoličkih i pravoslavnh crkava, a nije zanijemio ezan muhamedanaca. Sve je to poput neke čarobne mješavne istoka i zapada. Zbog toga nam ova zemlja više nije posve strana.“[7]
Da bi se postigao ovaj cilj, stoji dalje u knjizi, mogle su se odabrati dvije metode: „Ili da napravimo tabula rasa i iskorijenimo sve što bi moglo smetati razvoju našeg usjeva ili da uznastojimo ove ideje sprijateljiti s drvećima koja su već rasla na tom tlu, da štedimo postojeće elemente, i ne odaberemo onu prvu mogućnost.“ Autor ide tako daleko da dovodi u pitanje samu zapadnu percepciju Orijenta i Bosne reflektiraući osnovne uvjete onoga što danas u kulturologiji zovemo othering: „Ionako su ideje zapada već bile toliko ovladale nama da smo orijent posmtrali isključivo kroz naočale zapadnjačkih teorija, a kad skinemo te naočale, slobodnih očiju nismo mogli dobro vidjeti prepuštajući se ocjeni da orijent ima pravo.“[8] Između ova dva ekstrema – kolonističkog nametanja vlastitih normi i vrijednosti na jednoj i vlastite orijentalizacije – autor se zalaže za srednji put koji vodi preko „razumijevanja“ i „spoznaje“ Drugog, postepenog zbližavanja, sve do trenutka u kojem staro i novo, orijent i okcident zažive jedno pored drugog, ulazeći u neku vrstu simbioze. Iz današnjeg ugla, a sagledano u tom historijskom kontekstu, mogli bismo govoriti o nekoj vrsti modernog ili liberalnog imperijalizma.
