Piše: Hamza Višća
Ponovna agresija Rusije na Ukrajinu
ulazi u četvrti dan i nimalo ne liči na najavljenu specijalnu operaciju visoko
sofisticirane, opremljene i uvježbane druge ili treće armije svijeta. Više je
slična ratu pred kojem su mjeseci trajanja. Istini za volju, Putin je počeo
komunicirati sa protivnicima, ne samo nastojeći postići razdor u lancu
komandovanja i kontrole u odbrambenom sistemu Ukrajine, nego i nuditi sudijski time out.
Žestina otpora ga je sigurno
iznenadila, očekivao je veću razočaranost branilaca, što ih je demokratski
svijet ostavio na cjedilu, a i uzdao se u efikasnija djelovanja svojih
jedinica. Broj srušenih letjelica, izbačenih iz stroja oklopnjaka, ubijenih i
zarobljenih vojnika... je impozantan i zabrinjavajući za jednu trodnevnu specijalnu
operaciju.
Pomalo je iznenađen i Zapad, mada je
sa sigurnošću znao da će se napad na Ukrajinu desiti, ipak je očekivao da se
radi o operaciji taktičkog dometa – ući u teritoriju pod kontrolom pobunjenika,
uspostaviti vatreni kontakt na frontu i eventualno napadnim dejstvima
zaokružiti oblasti Luganjska i Donjecka. Naravno za očekivati je i oružano „ubjeđivanje“
Kijeva, da promijeni ploču u vezi želje da postanu dio zapadnog svijeta, a da
Brisel i Vašington pokleknu i prihvate da Rusija odobrava ko će biti član NATO
ili EU i gdje mogu biti razmještene jedinice članica NATO. Ma koliko zatečeni u
raskoraku oko mogućnosti upotrebe vojnih kapaciteta, NATO i EU se izgleda dobro
snalaze u izricanju sankcija, koje nisu nimalo naivne, jer nose sa sobom
milionske posljedice po Rusiju, u godinama koje dolaze.
Uprkos svim pomenutim rezultatima i
činjenici da Ukrajina nije šaptom pala, u ovdašnjoj ali i evropskoj javnosti
lebdi niz pitanja. Dokle Putin namjerava ići? Da li je Kijev konačan ili jedan
u nizu ciljeva? Gdje bi se moglo pregovarati, a gdje bi se mogao uspostaviti
novi check point Charli? Da li je
Balkan na popisu ratnih želja obnovitelja carske Rusije?
