Presuda dvojici visokih funkcionera SDB-a Srbije, osuđenih za udruženi zločinčki poduhvat nad stanovništvom druge države, odnosno Bosne i Hercegovine, otvorila je vrata preživjelim žrtvama da, konačno, od Srbije zatraže odgovore na mnoga pitanja.
Piše: Almasa Hadžić
"Iz gore navedenih razloga Žalbeno vijeće na osnovu člana 23. statuta i Pravila 144. Pravilnika... zasjedajući na otvorenoj sjednici, odbacuje Stanišićevu i Simatovićevu žalbu u cjelosti, djelimično odobrava prvi žalbeni osnov Tužilaštva i zaključuje da su Stanišić i Simatović krivi po članu ... zato što su na osnovu svog učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu prve kategorije izvršili sljedeća krivična djela za koja se terete..." a to su ubistva, deportacije, progoni, kršenje zakona i običaja ratovanja, zločina protiv čovječnosti, ubistvo...ubistvo... itd.
Tako je otprilike glasio dispozitiv današnje presude Žalbenog vijeća Međunarodnog mehanizma za krivične sudove u Hagu u postupku protiv nekadašnjih čelnika Službe državne bezbjednosti Srbije Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića koji je okončan izricanjem sljedeće kazne:
"Ukida se kazna zatvora u trajanju od 12 godina izrečena Stanišiću i izriče mu se kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.
Ukida se kaznu zatvora u trajanju od 12 godina izrečena Simatoviću i izriče mu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina".
Presuda, kako je objavila predsjedavajuća petočlanog Žalbenog vijeća Graciela Gatti Santana, odmah stupa na snagu, a Stanišić i Simatović ostat će u pritvoru Mehanizma do okončanja priprema za njihovo prebacivanje u državu u kojoj će izdržavati kaznu.
Kada sutra 1. juna Bošnjaci sa područja Zvornika budu obilježavali 31. godišnjicu zarobljavanja i ubistva oko 700 muškaraca iz 9 zvorničkih sela, vjerovatno mnogi neće biti svjesni da su dvojica danas osuđenih zločinaca u Hagu bili glavni nadređeni ubicima i zlostavljačima njihovih očeva, sinova, braće za čijim posmrtnim ostacima većine njih se još uvijek traga.
I ne samo njima, već svim onim koji su od Bijeljine, Zvornika, Bosanskog Šamca, Doboja, Sanskog Mosta, Daljske Planine u Hrvatskoj i Godinjskih bara kod Trnova, i još bezbroj drugih gradova koje optužnica protiv Stanišića i Simatovića nije obuhvatila, skupa sa domaćim zločincima, devedesetih godina ubijali i mučili, silovali pripadnike nesrpskog naroda po Bosni i Hercegovini, u koju su stigli s nalozima srbijanskog SDB-a i Generalštaba VJ.
Kad su u Zvorniku 8. aprila 1992. godine rano ujutro zarobljeni Milorad Ulemek Legija, Zvezdan Jovanović, Vojin i Dušan Vučković, svi do jednog imali su iskaznice Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije.
SDB Srbije (današnja BIA) je bila nadređena i jedinicama Željka Ražnjatovića Arkana, Kapetana Dragana, Slobodana Boce Medića... a pripadnici svih tih jedinica, posebno njihovi komandanti, bili su na platnom spisku SDB-a i Vojske Jugoslavije
"Nismo mi nikakva banda kako vi želite kazati. Bili smo pod komandom SDB-a Srbije. Izvještaje smo direktno podnosili Jovici Stanišiću... Da, Simatović je posebno bio zadužen za operacije u Hrvatskoj... Tačno je, bili smo i u Srebrenici i u Velikoj Kladuši...", ponosio se svojim ratnim angažmanom zloglasni komandant "Škorpiona" Slobodan Boca Medić prilikom saslušanja u Okružnom sudu u Beogradu u slučaju strijeljanja Srebreničana na Godinjskim barama.
Mnogi od srbijanskih ubica i zlostavljača koji su devedesetih godina harali po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj do danas nisu privedeni pravdi, a znatan broj kako izvršilaca zločina, tako i njihovih komandanta, dugo već nisu među živima.
Na svu sreću Jovica Stanišić i Frenki Simatović jesu.
Upravo njihova današnja presuda, odnosno ustanovljena odgovornost za zločine koji su im u prvostepenoj presudi bili oprošteni, kao što su zločini u Bijeljini, Zvorniku, Doboju, Sanskom Mostu, Daljskoj planini u Hrvatskoj, a posebno oni na Godinjskim barama kod Trnova, nedvojbeno implicira učešće države Srbije u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP), odnosno njenu direktnu umješanost u agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Ni Jovica Stanišić, niti Frenki Simatović nisu bili privatni šefovi SDB-a Srbije, niti su privatno otpremali takozvane "jedinice za specijalne namjene" koje su u ime "višeg cilja" kako je to na suđenju u Beogradu izjavio jedan od optuženih u slučaju "Zvornik", ratovale, odnosno ubijale nesrpsko stanovništvo po Bosni i Hercegovini.
Današnjom presudom Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću, Mehanizam za krivične sudove u Hagu donekle je ispravio (ne)namjerne propuste mnogih dosadašnjih presuda za ratne zločine počinjene nad nesrbima u Bosni i Hercegovini u kojima je, nakon smrti Slobodana Miloševića, redovno zaobilažena odgovornost Srbije i njenog političkog, policijskog i vojnog vođstva iz devedesetih godina
Presuda dvojici visokih funkcionera SDB-a Srbije, osuđenih za udruženi zločinčki poduhvat nad stanovništvom druge države, odnosno Bosne i Hercegovine, otvorila je vrata preživjelim žrtvama da, konačno, od Srbije zatraže odgovore na mnoga pitanja.
Srbija od danas, bez obzira što se u presudi ne pominje kao osuđenik, definitivno, snosi odgovornost za ubistvo hiljada nebošnjaka tokom devedesetih godina.
Jer, Jovica Stanišić i Frenki Simatović nisu bili vašarske kavgadžije, već su se u Hagu našli kao visoki funkcioneri države Srbije iz devedesetih godina i kao takvi su danas i presuđeni.
Od tog dokaza Srbija se nikad neće moći oprati.
