Nakon što je Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove izrekao svoju konačnu presudu u predmetu Stanišić Simatović, izjave o istoj su trajale cijelo popodne, naravno, kao i uvijek, uz, za bh. javnost, neizbježno korištenje u dnevnopolitičke svrhe. Nažalost, sve ove izjave su iznesene bez upoznavanja sa samom presudom, ali i bez poznavanja osnova međunarodnog javnog i krivičnog prava. Prije kratkog obrazloženja same presude i njenih stvarnih posljedica, mora se istaći da je ova presuda zaista značajna. Ovo je presuda kojom je utvrđeno da su dva prva čovjeka Službe državne bezbjednosti (preteče današnje BIA-a na ovom mjestu vrijedi podsjetiti na trenutačnu kampanju BIA pod sloganom “Sve se menja služba ostaje”) bila dio udruženog zločinačkog poduhvata sa ciljem nasilnog uklanjanja nesrpskog stanovništva u BIH i Hrvatskoj tokom cijelog trajanja rata. Stanišić i Simatović su osuđeni, jer su obučavali i finansirali direktne počinioce zločina. Bitno je napomenuti da je ova presuda značajna i pravno, jer je utvrdila greške pretresnog vijeća, piše portal Istraga.ba.
Međunarodni rezidualni mehanizam nije vezan sudskom praksom MKSJ, ali je u većini svojih predmeta prati i odstupa od iste samo u interesima pravde. Suštinski, Apelaciono vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma je zaključilo da je Pretresno vijeće počinilo pravnu grešku ograničivši svoju analizu na to da li je Tužilaštvo dokazalo da su isplate od Službe državne bezbjednosti išle pripadnicima Srpske dobrovoljačke garde koji su učestvovali u počinjenju ubistava i drugih krivičnih djela, za koje se tereti u optužnici i ne procjenjujući doprinose Srpskoj dobrovoljačkoj gardi koji bi inače mogli značajno doprinijeti unapređenju zajedničkog zločinačkog cilja u vezi sa tim ubistvima i drugim zločinima.
Isplate generalno pokazuju sistemsku podršku sposobnosti Srpske dobrovoljačke garde, kao organizacije, da izvrši organizovano kriminalno ponašanje protiv nesrba. Suštinski, “u svjetlu gore navedenog, Žalbeno vijeće zaključuje da je otklonjena svaka razumna sumnja da su, barem od vremena kada su Stanišić i Simatović organizovali obuku pripadnika Jedinice i lokalnih srpskih snaga u logoru Pajzoš, i njihovim kasnijim raspoređivanjem tokom preuzimanja vlasti Bosanskom Šamcu 1992. godine, i Stanišić i Simatović dijelili su namjeru da promovišu zajednički zločinački cilj da se prisilno i trajno otklone, kroz izvršenje zločina progona, ubistva, kao i deportacije i nečovječnih djela (prisilnog premještanja) za koje se tereti u optužnici. Žalbeno vijeće dalje zaključuje da je otklonjena svaka razumna sumnja da su Stanišić i Simatović nastavili dijeliti tu namjeru tokom perioda počinjenja zločina u Sanskom Mostu u septembru 1995. godine”. Da podsjetimo, još je Sudsko vijeće zaključilo da su članovi tog udruženog zločinačkog poduhvata Slobodan Milošević, Radmilo Bogdanović, Radovan Stojičić (Badža), Mihalj Kertes, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, and Željko Ražnatović (Arkan). Međutim, kada je riječ o BIH, posljedice ove presude su više moralne, nego pravne. U presudi Međunarodnog rezidualnog mehanizma se ne spominje genocid. Događaji za koje se u javnosti može percipirati da se mogu dovesti u vezu sa genocidom-odnosno, ubistva u Trnovu, ni u Trećoj izmijenjenoj optužnici od 10.07.2008.godine nisu ni bili pravno kvalifikovani kao genocid. Zašto se ovo spominje? Presuda Stanišić i Simatović se u BIH javnosti dovodi u vezu sa tužbom koju je BIH uložila protiv Republike Srbije (i Crne Gore) u odnosu na genocid. Kako se vidi, ova presuda nema i nije mogla imati utjecaja na samu presudu, uzimajući u obzir pravnu kvalifikaciju. S druge strane, pravni osnov za nadležnost Međunarodnog suda pravde (ICJ) u tužbi BIH protiv Srbije je upravo Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (članu IX. Konvencije o genocidu iz 1948. godine, prema kojem je ICJ nadležan za rješavanje sporova između ugovornih strana “koje se odnose na tumačenje, primjenu ili ispunjavanje” Konvencije). Vrijedi na ovom mjestu podsjetiti da je ovo jedini osnov za nadležnost u ovom smislu, pa je tako i Ukrajina svoju tužbu (i zahtjev za privremenu mjeru) temeljila na navodu da je Vladimir Putin pokrenuo “specijalne vojne operacije” na temelju navodnih djela genocida koja su se dogodila u Luganskoj i Donjeckoj oblasti Ukrajine. Ukrajina također tvrdi da je zapravo Ruska Federacija ta koja “planira djela genocida u Ukrajini”.
Nadalje, pojavili su se i brojni komentari koji se odnose na dokazanost “agresije” Srbije na BIH. Mora se istaći da Statut MKSJ ne predviđa naravno pravnu kvalifikaciju agresije, pa čak ni pravnu kvalifikaciju vođenje agresivnog rata (koja jeste zabranjena Poveljom UN-članom 2. tačka 4.) Zabrana je proširena na svaku prijetnju silom ili upotrebu sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države, „ili koji su na bilo koji način nespojivi s ciljevima Ujedinjenih naroda“. Glava VII. Povelje propisala je kolektivne sankcije država članica u slučajevima prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije. Problem je što Povelja UN nije definisala niti jedan od ovih pojmova, već shvatanje ostavlja na dispoziciju Savjetu bezbjednosti. Opšta skupština UN je 14. decembra 1974. konsenzusom usvojila rezoluciju 3314 (XXIV) o definiciji agresije. Ova definicija je propisana rezolucijom Opšte skupštine UN koja formalno nikoga pravno ne obavezuje. Kakogod, tokom cijelog rata u BIH je Vijeće sigurnosti bilo nadležno da na temelju glave VII utvrdi agresiju, pa čak i da poduzme oružane mjere prema agresoru, što naravno nikada nije učinjeno. Konačno, pravno definisan zločin agresije je propisan Rimskim statutom MKS (ICC) i stupio je na snagu 2011.godine.
