Postoji mnogo razloga da zapadni lideri ne vole Recepa Tayyipa Erdogana. Tokom svoje 20-godišnje vladavine na vrhu politike svoje zemlje, turski predsjednik je zatvarao novinare i opozicione ličnosti, nasilno se obračunao s demonstrantima i žalosno upravljao ekonomijom.
Na vanjskopolitičkom frontu, savršeni moćnik se priklonio Rusiji, pokrenuo upad u Siriju i iskoristio svoj veto u NATO-u kako bi blokirao pristupanje Švedske u kritičnom trenutku za alijansu.
Ali postoji jedan razlog zašto bi liderima EU posebno mogao nedostajati ostarjeli lider ako izgubi od svog centrističkog izazivača Kemala Kılıçdaroğlua kada Turci budu glasali na predsjedničkim izborima 14. maja. Imajući Erdoğana na vlasti, posebno zato što je posljednjih godina uzeo sve autoritarniji zaokret , omogućio je EU da zaobiđe pitanje da li se Turska treba pridružiti njenim redovima, piše Politico.eu.
Za mnoge evropske političare Erdogan je bio korisna politička folija, koja je omogućila EU da legitimno isključi bilo kakvu ozbiljnu raspravu s Ankarom o članstvu.
Njegovo sve neprihvatljivije ponašanje dok je zatvarao političke protivnike i osuđivao norme vladavine prava dalo je EU političko pokriće da izbjegne ovo pitanje.
Promjena režima mogla bi promijeniti tu dinamiku.
"Ono što smo vidjeli u proteklih nekoliko godina je da se Turska i EU kreću u suprotnim smjerovima", rekao je Selim Kuneralp, bivši turski ambasador u Evropskoj uniji. "Turska se pod Erdoganom udaljila od evropskih vrijednosti; proces pristupanja je potpuno zaustavljen, što rezultira da ideja da Turska postane članica Evropske unije više nije kredibilan cilj".
Krhak odnos
Priča o odnosima EU i Turske seže više od 60 godina unazad. Turska je 1959. godine podnijela zahtjev za pridruživanje Evropskoj ekonomskoj zajednici, preteči EU, što je dovelo do potpisivanja sporazuma iz Ankare 1963. godine.
Dok su niz državnih udara i ekonomska i politička nestabilnost stavili pitanje integracije Turske i EU u zapećak, do 1980-ih proces pridruživanja se vratio na pravi put. Turska je 1987. godine podnijela zahtjev za pridruživanje EEZ. Deceniju kasnije dobila je status kandidata, a zemlja je počela preduzimati značajne korake da ispuni kriterijume za pristupanje koje je postavila EU.
Otprilike u to vrijeme Erdoğan je došao na vlast. Zatim, reformistički lider nove Partije pravde i razvoja (AKP), govorio je o pluralizmu, demokratiji i harmoniji, čak je otvorio mirovne pregovore sa kurdskom grupom PKK.
Prionuo je na posao, uvodeći reforme koje su Tursku približile ispunjavanju kriterija EU, poput promjene zakona o vojsci zemlje, kako bi se ona podvrgla civilnoj kontroli. (Iako ih je tada pohvalila Evropska komisija, te promjene su zapravo postavile temelj Erdoganu da kasnije preuzme veću kontrolu nad vojskom.)
Nakon kratkog perioda medenog mjeseca, odnosi s Briselom su se ubrzo pogoršali. Erdoğan je postajao sve više frustriran tempom pristupanja EU; nekoliko država članica jasno je stavilo do znanja da im nije stalo do primanja Turske u klub.
Ova dihotomija dala je ton sve krhkijoj vezi.
'Mirovanje'
Za pogoršanje odnosa kriv je niz problema – obje strane upiru prstom jedna u drugu.
Odluka EU da primi Kipar 2004. bila je stalna tačka trvenja. Turska je okupirala sjeverni dio ostrva od 1974. godine - činjenica koju Nikozija želi riješiti prije nego što pristane na bliže veze između EU i Ankare.
Zatim je postojao Sarkozyjev efekat. Francuski predsjednik je 2011. bio u kratkoj petosatnoj posjeti glavnom gradu Turske. Nonšalantno žvaćući žvaku dok je stigao u Ankaru, njegova poruka je bila jasna: članstvo Turske u EU je bilo ne-ne za Francusku. Više zvaničnika je za Politico.eu izjavilo da je ova posjeta bila prekretnica za Erdogana.
S druge strane odnosa, Erdoğanov autoritarni zaokret je bio taj koji je zazvonio smrtnim zvonom za izglede zemlje za članstvo.
Njegovo brutalno suzbijanje protesta u parku Gezi 2013. nagovijestilo je još drakonski odgovor na neuspjeli pokušaj puča 2016. Erdogan je zatvorio desetine hiljada ljudi, a zatim je učvrstio svoju moć na ustavnom referendumu 2017., ostavljajući zemlji izglede za članstvo u EU u dronjcima.
Konkretno, njegova tvrdoglavost je bila suočena sa kriterijumima iz Kopenhagena — uslovima koje svaka zemlja se koja želi pridružiti EU mora ispuniti, a koji uključuju zaštitne mjere u vezi sa vladavinom prava, ljudskim pravima i zaštitom manjina.
