Nemiri u Uzbekistanu: Historija i pravni položaj Karakalpakstana

 Međutim, takav referendum nije održan.

Republika Karakalpakstan, kako je trenutno poznata, ima nacionalne simbole suverene države. Ovo uključuje zastavu (koja je vrlo slična svom uzbekistanskom pandanu), državni grb i himnu. Što se tiče političke administracije, grad Nukus je njegov glavni grad, ulogu koju ima od 1930-ih kada je zamijenio Turtkul kao glavni grad.

 Kao i svaki drugi narod, pravni okvir Karakalpakstana uređen je gore navedenim ustavom, sa zakonodavnim, izvršnim i sudskim ovlastima. Ustav Karakalpakstana usvojen je 1993. godine i djeluje, barem teoretski, kao njegova pravna osnova. Kroz 120 članova raspoređenih u 26 poglavlja, Ustav navodi osnovna načela Republike, prava, slobode i dužnosti njenih građana, kao i njenu upravnu, političku i sudsku organizaciju. Međutim, kako je to uobičajeno u autoritarnim državama, zakoni mogu biti fleksibilni, ne sprovode se uvijek i mogu igrati samo dekorativnu ulogu.

 Zakonodavnu vlast Republike Karakalpakstan predstavlja Jokargi Kenes,  predstanički dom od 65 mjesta, čiji se predstavnici biraju svakih pet godina, u isto vrijeme kada i donji dom Uzbekistana. Shodno tome, izbori za Jokargi Kenes posljednji put su održani u decembru 2019. godine. U Karakalpakstanu, kao iu ostatku Uzbekistana, stranka predsjednika Uzbekistana pobijedila je na izborima. Istih pet partija zastupljeno je u Taškentu, kao i  u Nukusu. Karakalpakstan nema jedinstvene političke organizacije.

Iako je njihova politička uloga u Uzbekistanu vrlo ograničena, kulturološki se prava Karakalpaka uglavnom poštuju. Prema Ustavu Karakalpakstana, karakalpački jezik ima jednak status kao i uzbekistanski i uči se u školama i visokoškolskim ustanovama. Lokalna uprava je uglavnom dvojezična kao i mediji.

 Uprkos tome, uzbekistanski i, u manjoj mjeri, ruski igraju važnu ulogu u regionu jer su jezici koji su jače prisutni u Uzbekistanu u cjelini. Uzbekistanske vlasti priznaju kulturnu posebnost Karakalpaka i nema prisilnog nametanja uzbekistanskog jezika.

Sam karakalpački jezik prošao je kroz iste cikluse kao i drugi turski jezici u sovjetskoj centralnoj Aziji, mijenjajući svoje pismo sa arapskog na latinicu (1928.), sa latinice na ćirilicu (1940.) i nazad na latinicu nakon nezavisnosti. Karakalpački jezik prolazi kroz slične probleme kao i uzbečki jezik u pogledu revizije latinice i nedostatka najnovijih materijala za učenje i čitanje.

Nezavisni Karakalpakstan?

Ono što Karakalpake izdvaja u regionu kao etničku manjinu jeste postojanje marginalnih pokreta za nezavisnost koji pozivaju na istinsku suverenu karakalpačku naciju. “Partija nacionalnog preporoda slobodnog Karakalpakstana” i Alga Karakalpakstan su se pojavile u posljednje dvije decenije kako bi izrazile želju dijela naroda za nezavisnošću od Uzbekistana.

“Partija nacionalnog preporoda slobodnog Karakalpakstana” pojavila se 2008. godine, uglavnom prisutna na internetu, tražeći referendum o nezavisnosti i optužujući “uzbekistanske vlasti za genocid nad Karakalpacima”. Međutim, od tada se o grupi malo čulo, a njeno porijeklo je i dalje obavijeno velom tajne.

Alga Karakalpakstan ima pravo lice i ime iza sebe, a to je Aman Sagidullajev. Bivši šef proizvođača poljoprivredne opreme, Sagidullajev je provobitno pobjegao u Kirgistan bježeći od uzbekistanskih vlasti. Zvanično je bio tražen u Uzbekistanu zbog navodne pronevjere oko milion dolara, iako je tvrdio da je pravi razlog optužbi njegova uloga šefa Alge Karakalpakstana. Sagidulajev je 2014. otišao toliko daleko da je pozvao MMF da preispita 411 miliona dolara pomoći Uzbekistanu radi  tretmana manjina, odnosno Karakalpaka.  Sagidullajev je iz Kirgistana otišao u Norvešku, a on i njegovi simpatizeri osnovali su samoproglašenu „vladu u egzilu suverene nezavisne Republike Karakalpakstan“.

 Ova organizacija nastavlja da osuđuje represivnu praksu uzbekistanskih vlasti, ali neke od njihovih tvrdnji. , poput izjave da "vlada Uzbekistana ubija narod Karakalpakstana koronavirusom i koristi ovu epidemiju za genocid," izgleda nategnuto i teško za povjerovati.

Utjecaj takvih pokreta izgledao je kao minimalan. Nisu postojale indicije koje dokazuju da uživaju široku podršku u Karakalpakstanu i njihovo djelovanje je bilo ograničeno na najave koje je teško provjeriti i koje nisu dovele do daljih akcija na terenu. Uzbekistanske vlasti neće oklijevati da zaustave bilo kakve takve inicijative ako budu i minimalna prijetnja, kao što bi to učinile sa svakim pokretom koji se suprotstavlja režimu, a karakalpački separatizam neće biti izuzetak.