Ne prestaje „lov“ na bivše pripadnike Armije RBiH

Piše: Almasa Hadžić

U proteklih nekoliko dana iz bratunačkog sela Blječeva, zbog „davanja izjave“ u Policijsku stanicu Bratunac, inspektori SIPA-e, po nalogu Tužilaštva BiH, pozvali su četvericu mještana, kako bi se očitovali o navodnim zločinima počinjenim 1992. godine u selu Glogova kod Bratunca.

To je ono selo u kome je 9. maja 1992. godine strijeljano 68 bošnjačkih civila, a ono malo preživjelih, uglavnom, ubijeno u genocidu 1995. godine.

Ali se niko ne poziva zbog toga, već zbog navodnih ubistava srpskih civila.

Zbog toga što je, kao predsjednik Kriznog štaba „nadzirao“ zločin u Glogovoj, Haški tribunal je na 10 godna zatvora osudio Miroslava Deronjića, dok ni jedan direktni izvršilac ovog zločina do sada nije procesuiran.

Mnogi od njih još uvijek mirno i bez straha od sudskog progona žive na području Bratunca.

Saslušanja preživjelih Podrinjaca, nastavak su pravosudnog lova na Bošnjake, bivše pripadnike Armije RBiH, ne samo u Podrinju, već na prostoru cijele BiH.

Znajući broj osumnjičenih i optuženih, a i onih koji se trenutno nalaze na optuženičkoj klupi, uskoro bi Bošnjaci mogli napuniti ćelije državnog zatvora.

Sudeći po broju „otvorenih predmeta“ protiv Bošnjaka, kao i onih čije se „otvaranje“ sprema, na sceni je očigledno pravosudno izjednačavanje žrtava i zločinaca, što u konačnici treba da agresiju na BiH preimenuje u „građanski rat“.

Pozivanje mještana Blječeve na davanje iskaza za tobožnja ubistva Srba u Glogovoj, sasvim sigurno, potez je Tužilaštva BiH bez presedana.

Ne samo da izvršioci strijeljanja Bošnjaka iz Glogove u maju 1992. godine nisu osuđeni, već nisu osuđeni ni bratunački zločinci iz zloglasnog logora škole „Vuk Karadžić“, niti odgovorni za ubistva civila u Konjević Polju, Hranči, za lomaču u naselju Suha itd.

O ovim zločinima kao i njihovim počiniteljima šuti se skoro 30 godina.

Dok ni jedan komandant VRS do sada nije optužen zbog neprocesuiranja pripadnika zloglasne jedinice Škorpioni, Beli vukovi, Žute ose, Crvene beretke i drugih čiji su pripadnici tokom agresije počinili teške ratne zločine nad bošnjačkim civilima u BiH, posebno u Podrinju, istovremeno general Sakib Mahmuljin prvostepenom presudom je osuđen na 10 godina zatvora zbog nekažnjavanja mudžahedina osumnjičenih za ratne zločine nad Srbima.

Ono što je posebno interesantno jeste da je tužilac u slučaju generala Mahmuljina, nakon presude, promaknut na veću pravosudnu funkciju.

Do sada, nema presuda za zločine počinjene nad bošnjačkim civilima Goražda.

Osim haških presuda Stanislavu Galiću i Dragomiru Miloševiću, pred domaćim sudovima nije procesuiran niti jedan direktni izvršilac zločina nad građanima Sarajeva u kome je tokom opsade, svakodnevnim granatiranjem, ubijeno više od 11.500 civila od čega 1.601 dijete.

Nekadašnji snajperisti s brda oko Sarajeva, komandanti jedinica lociranih na položajima oko glavnog grada, trenutno se šeću po Sarajevu, a oni čija je biografija puna naredbi za granatiranje glavnog grada, lako su našli utočište u susjednoj Srbiji, premda u BiH dolaze bez straha da će ih neko uhapsiti.

Istovremeno na Sudu BiH se godinama mrcvari i ponižava Dragan Vikić bivši komandant specijalne jedinice policije u Sarjevu.

Generalu Ramizu Drekoviću se sudi po komandnoj odgovornosti za navodno ispaljenu granatu na prostor općine Kalinovik.

Riječ je o općini koja je u toku agresije bila sabirni centar četnika i paravojnih jedinica iz Crne Gore i Srbije čiji su pripadnici počinili najgnusnije zločine silovanja i ubistava bošnjačkih civila u kalinovačkom kraju, od kojih niti jedan do danas nije procesuiran.

Trenutno, osim za zločin u selu Jusići, nema niti jedne druge optužnice za zločine počinjene nad oko 2.500 bošnjačkih civila u Zvorniku, među kojima i onih 700 zarobljenih na Bijelom potoku 1. juna 1992. godine.

Generalu Atifu Dudakoviću sudi se za udruženi zločinački poduhvat (UZP) kojeg je, navodno, počinio prilikom operacije oslobađanja Krajine 1995. godine, dok zločini nad Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru i okolnim mjestima, o čijim razmjerama i širini teritorije na kojim su počinjeni je teško i govoriti, nisu okarakterisani kao UZP.

Ne samo kao UZP, već uopće, domaće pravosuđe nije tretiralo zločine počinjene 1993. godine na području Cerske, Kamenice i Konjević Polja gdje je, u pokušaju da izbjegnu napadima VRS sa pridodatim jedinicama vojske i policije Srbije, stotine ljudi ubijeno dok su bježali putem prema Srebrenici.

Slučaj da je djetetu u naručju majke, koja se kretala u koloni izbjeglica, na putu kroz Konjević Polje, projektil ispaljen sa položaja srpske vojske, odsjekao glavu, najbolje svjedoči o razmjerama tada počinjenih zločina nad Bošnjacima ovog dijela BiH.

Ono što je još tragičnije, izvršioci tih zločina su poznati, kao i njihovi naredbodavci.

Niko od njih nikad nije pozvan na saslušanje, a kamo li da je suđen i presuđen.

Nažalost, trenutno na prostoru Federacije, za razliku od RS, ne postoji niti jedna institucija, nevladina organizacija ili udruženje koje se bavi prikupljanjem informacija i dokaza na osnovu kojih bi bile podnešene krivične prijave protiv počinilaca zločina – pripadnika policije i Vojske RS-a, kao i pripadnika specijalnih jedinica policije Srbije i Vojske Jugoslavije.

Mnogi od njih danas mirno žive i u BiH i u Srbiji.

Bošnjaci, kao i njihovi politički predstavnici (osim rijetkih), trenutno šute na sve očigledniji lov na nekadašnje pripadnike Armije RBiH. Skoro da nema ratnog komandanta Armije RBiH, pa i onog sa najnižim činom, a da se protiv njega ne vodi neka istraga ili sudski postupak.

Bijes i nezadovoljstvo onih koji se privode, hapse, saslušavaju, kulminirali su posljednjih godinu dana i sve ih se više, s pravom, pita da li je državno pravosuđe mjesto za egzekuciju samo Bošnjaka.

Na njihova pitanja, neko će, kad, tad morati odgovoriti.