Kuda ide Kina?

Kongres bi trebao da potvrdi Plan partijskih i državnih institucionalnih reformi, najavljen od strane predsjednika Si Jinpinga prije par godina, a dodatno generisan unutrašnjim sigurnosnim izazovima, nedovoljno uspješnom borbom sa COVID-om, intenzivnijim angažovanjem SAD u neposrednom kineskom susjedstvu, a vjerovatno i globalnim posljedicama ruske agresije na Ukrajinu. 

Šta je sve na dnevnom redu Kongresa, svjetskoj javnosti nije poznato, ali će nema sumnje 2977 izabranih delegata, imati priliku da podrže i iznenadnu centralizaciju sigurnosnog sistema Kine. Koncept sveobuhvatne nacionalne sigurnosti, je na Zapadu već dobio ocjenu da se radi o «sekjuritizaciji svega», jer  obuhvata «16 različitih vrsta bezbjednosti, zajedno sa državnim organima ili institucijama zaduženim za sprovođenje zakonskih, obrazovnih i mjera socijalnog inženjeringa». 

Naime, osnivanje Centralne komisije za unutrašnje poslove, direktno potčinjene Komunističkoj partiji Kine, u svijetu se tumači kao svojevrsna reinkarnacija Staljinovog strašnog Komesarijata za unutrašnje poslove iz 1930.godine. Na taj način se Ministarstvo javne bezbjednosti i Ministarstvo državne bezbjednosti izdvajaju iz sistema Državnog savjeta i direktno potpadaju pod KPK. Dakle, prema pisanju China Timesa u jedan organ se integrišu javna bezbjednost, imigracija, registracija domaćinstava, transport, antiterorizam i špijunaža.

Ova integracija bi mogla značiti da su unutrašnji sigurnosni izazovi Kine, dospjeli na prvo mjesto ukupne preokupacije kineskih vlasti. U tom smislu bi se moglo shvatiti i strpljenje koje Kina godinama demonstrira glede Tajvana i njegove integracije sa «majkom zemljom». Ako je Kinu uznemirilo naprasno okretanje Amerike izazovima azijsko-pacifičkog regiona, u posljednje dvije godine, naglo povećanje odbrambenih budžeta kineskih susjeda, to nije dovoljno da Kina zanemari unutrašnje sigurnosne izazove i krene grlom u jagode – u «operaciju oslobađanja Tajvana». Kažem grlom u jagode, iako svjestan da je Peking detaljno proučio, isplanirao i uvježbao svaki pokret i postupak jedne tako zahtjevne operacije. Dakle Tajvan može ili mora da čeka.

Stavovi Pekinga u vezi sa agresijom Rusije na Ukrajinu su poznati, kao i ponašanje koje je ponekad u koliziji sa stavovima. Kina je dugo demonstrirala blagu zainteresiranost, pri glasanju u UN-u uzdržanost, u u susretima zvaničnika Moskve i Pekinga, opetovala o prijateljstvu bez granica. Očito da je prepoznala benefite novonastale situacije i koristi ih. Tek prije par dana ponudila je, nazovimo to strategijom za postizanje mira. Radi se o dokumentu kojim Kina sugeriše prekid neprijateljstava i postizanje mira, bez pokazivanja imalo rezignacije, barem prema činjenici da bi dugotrajni rat ugrozio ekonomske, diplomatske i političke interese Kine, barem na putu svile. Izostanak ovakvog stava navodi nas na zaključak - Kini je, uprkos ratu u Ukrajini, dobro. Ja bih rekao za sad dobro. Možda samo zbog toga što pomenuti rat ne samo da slabi Rusiju, nego ima negativne posljedice i na EU, pa i Veliku Britaniju sa Amerikom. A ove dvije posljednje su za Kinu nepoželjno prisutne u azijsko-pacifičkom regionu. Kinu treba podržati da se aktivnije, ne mislim donacijom oružja Moskvi, nego diplomatski, uključi u postizanje pravednog mira i vraćanje suvereniteta i integriteta Ukrajini.

Da zaključim. Kina je velika i potrebno joj je da se pokaže i dokaže kao snažan globalni igrač. Od Kine se očekuje sveobuhvatnija i pragmatičnija Strategija za okončanje rata u Ukrajini. Hoće li to najaviti na 14. Nacionalnom narodnom kongresu, ili će se o sebi zabaviti, ostaje da vidimo. Jačanje aparata političke represije nije dobar signal.