Počinitelj genocida Ratko Mladić je mrtav.
Umro je u zatvoru, bolestan, služeći kaznu doživotnog zatvora u Hagu. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio ga je po ukupno 10 tačaka za genocid, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, nehumana djela, terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca. Bio je vojni komandant odgovoran za organizaciju i izvršenje genocida u Srebrenici, prvog pravno priznatog slučaja genocida u Evropi nakon Holokausta, te arhitekta opsade Sarajeva, najduže opsade jednog glavnog grada u modernoj historiji.
Umro je u zatvoru jer je rukovodio ubistvima, mučenjima i protjerivanjem desetina hiljada djece, žena, starijih osoba i ratnih zarobljenika. Činio je to zato što je, poput svojih političkih gospodara u Beogradu, komandant bosanskih Srba Mladić sanjao o Bosni i Hercegovini očišćenoj od većinskog bošnjačkog stanovništva i uključenoj u nešto što su nazivali „Velikom Srbijom“.
Umro je kao kukavica. Tokom rata u Bosni pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine umalo su ga zarobili na terenu kod Bužima, u sjeverozapadnoj Bosni. Ranjen i uzdrman slomom srpskih nacionalističkih linija, pobjegao je sa svojom pratnjom, napustivši svoje ljude toliko brzo da je iza sebe ostavio gomilu ličnih stvari, uključujući i svoju navodno „prepoznatljivu“ oficirsku kapu.
Umro je kao kukavica, za razliku od pukovnika Avde Palića, bosanskog komandanta zaduženog za enklavu Žepa, zaštićenu zonu UN-a u istočnoj Bosni. Grad je proveo 40 mjeseci pod opsadom Mladićevih snaga. Kada je Palić shvatio da će Žepa pasti u ruke takozvane „Vojske Republike srpske“ (VRs) u julu 1995. godine, samo nekoliko dana prije nego što će biti zauzeta i Srebrenica, još jedna zaštićena zona UN-a, te da međunarodna pomoć neće stići, osigurao je evakuaciju gotovo cjelokupnog civilnog stanovništva grada, a na kraju i svojih vojnika. Potom se, kao dio dogovora kojim je trebala biti osigurana sigurnost evakuiranih, predao Mladićevim snagama.
Postoji snimak njegove predaje. Uz njega su bili bespomoćni mirovnjaci UN-a. Palić prilazi zbunjenom oficiru VRs-a, pruža mu ruku i uz osmijeh kaže: „Ja sam taj Avdo kojeg tražite.“ VRs ga je pogubio nekoliko dana kasnije, a njegovi posmrtni ostaci nisu sa sigurnošću identificirani sve do 2009. godine.
Ratko Mladić umro je kao kukavica, za razliku od Aide Buturović, bibliotekarke Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Kada je 25. augusta 1992. Mladić naredio svojim snagama da zapaljivim granatama unište Vijećnicu iz habsburškog perioda i Orijentalni institut iz osmanskog perioda, u kojima su se zajedno nalazile stotine hiljada neprocjenjivih knjiga, novina, rukopisa i arhivskih dokumenata koji su sezali sve do srednjovjekovne Bosne, Aida i njene kolege potrčali su u vatru kako bi sačuvali zapise o historiji svoje zemlje i njenom višestoljetnom međureligijskom životu. Aida i njene kolege cijelu su noć ulazili u taj pakao i izlazili iz njega, uspjevši spasiti gotovo četvrtinu fonda Nacionalne biblioteke. Nekoliko sati kasnije, na putu kući, ubila ju je jedna od stotina granata VRs-a koje su samo tog dana pale na grad.
Ratko Mladić umro je kao kukavica. Napustio je vlastitu porodicu kako bi se još potpunije posvetio uništavanju drugih. Kada se njegova kćerka Ana zaljubila u srpskog ljekara „koji je bio zgrožen onim što se događalo u Bosni“, njen partner ju je pozvao da se odrekne svog oca ratnog zločinca i njegove politike. Ana se 24. marta 1994. ubila očevim službenim pištoljem. Imala je 23 godine. Mladić je navodno bio shrvan njenom smrću, a utjehu je potom tražio u ubijanju hiljada drugih roditelja i njihove djece širom Bosne još gotovo dvije godine.
Mladić je umro kao kukavica. Nakon što je Dejtonskim mirovnim sporazumom, postignutim uz posredovanje SAD-a, osigurano ponovno uključivanje samoproglašene Rs kao „entiteta“ u poslijeratnu bosansku državu — uprkos Mladićevim nastojanjima da te teritorije pripoji Srbiji sistematskim seksualnim nasiljem, uključujući nasilje nad djecom, masovnim pogubljenjima, uključujući ubijanje dojenčadi, koncentracionim logorima, mučenjem i uništavanjem svih tragova bošnjačkog života i kulture širom sjeverne i istočne Bosne — pobjegao je. I 16 godina skrivao se od rupe do rupe, pod zaštitom dijelova srbijanskog sigurnosnog aparata. Sve dok konačno nije uhapšen u maju 2011. u selu na sjeveroistoku Srbije, bliže Rumuniji nego Bosni. Na fotografijama objavljenim nakon hapšenja Mladić je izgledao zatečeno, poput zbunjenog starca, daleko od razmetljivog ratnog gospodara iz 1990-ih.
Mladić je umro kao kukavica, baš kao što njegovi današnji politički nasljednici i dalje žive kao kukavice. Poput pripadnika današnjeg režima entiteta Rs u Banjoj Luci, koji koristi lokalnu policiju i tužilaštvo kako bi nastavili terorisati bošnjačke stanovnike istočne Bosne i zaposlene u Memorijalnom centru Srebrenica. Poput onih koji usred noći pale poslovne objekte bošnjačkih povratnika, skrnave njihove vjerske objekte, a zatim njihovoj djeci onemogućavaju da uče vlastiti jezik, u vlastitoj zemlji.
Ratko Mladić je mrtav, ali Bosna i Hercegovina je suverena, međunarodno priznata država čiji je glavni grad Sarajevo danas jedna od vodećih svjetskih destinacija, grad festivala, slavlja i života. Mladić je možda sijao smrt i pustoš širom velikih dijelova Bosne, ali tokom posljednjih pet godina između dvije trećine i tri četvrtine sve djece školskog uzrasta na području Srebrenice čine Bošnjaci.
Mladić je mrtav, a Esmir Bajraktarević, dječak iz Appletona u Wisconsinu, čiji su roditelji pobjegli od užasa Srebrenice, postigao je pobjednički gol kojim je Bosnu i Hercegovinu odveo na njeno drugo Svjetsko prvenstvo. Uspjeh te reprezentacije pokrenuo je jednomjesečni fudbalski praznik među Bosancima u svim krajevima svijeta i širom planete proširio sliku naroda i zemlje koje ne određuje njihova patnja, nego njihova radost i humor.
