Ljudi u maskirnim odorama spustili su njegovo tijelo u zemlju. Znajući da poslije njih ovaj put neće doći bageri. Da Ratkove posmrtne ostatke raskomadaju i prenesu u pet različitih grobnica. Pa, da ih, onda, opet otkopaju i prebace na neko treće mjesto koje bi forenzičari stručno nazvali – tercijarnom grobnicom, piše Istraga.ba.
“Pomolimo se”, ponavljao je patrijarh Irinej iste one riječi koje su ponavljali srpski pravoslavni sveštenici dok su svetom vodicom prskali Škorpione prije njihovog polaska u Srebrenicu.
“Amin”, šaputala je masa, krsteći se za spokoj duši generala Ratka.
Svaki treći čovjek govorio je “ekavicu”. Jer dvojica od trojice su došla iz Bosne. Iz onih dijelova Bosne gdje niko nije vidio bagere koji su pod njihovim prozorima u Podrinju raskomadali osam hiljada Bošnjaka, netom ubijenih pod njihovim balkonima. Došli su iz onih dijelova Bosne gdje su, na očigled svih, na živim lomačama spaljena djeca. Bošnjačka djeca. Došli su i poveli svoju djecu koju su već ranije ubijedili da Ratko heroj i da su “Turci” ubijali sami sebe. Došli su iz onih dijelova Bosne gdje niko nije primijetio konc logore. A svi vide.
Došli su, jer su svi isti. Barem onih par desetina hiljada što ih je u ponedjeljak ustalo u zoru da u podne isprate generala Ratka na put u pakao.
“Pravac Džehennem”. Ništa drugo osim ove rečenice oni kaburski meleki nisu mogli reći Ratku Mladiću nakon što su ga njegovi saborci zagrnuli srpskom zemljom. A vatra džehennemska sedamdeset je puta jača od one žive vatre koju je, po Mladićevim prethodnim uputama, u višegradskoj Pionirskoj naložio Milan Lukić.
