Kazahstan - poprište odmjeravanja snaga Kine i Rusije

Piše: Faris Marukić

Kazahstan je zemlja čija površina parira onoj zapadne Evrope, s populacijom od samo 19 miliona ljudi. To je površinski najveća država centralne Azije i druga po broju stanovnika nakon Uzbekistana. Većina stanovnika su muslimani Kazasi - postoji i značajna ruska manjina koja čini nešto manje 20 posto sa tendencijom opadanja i iseljavanja.

Zahvaljujući svojim prirodnim resursima – nafti, prirodnom plinu, uranijumu i raznim metalima – Kazahstan je postao bogata zemlja. On osigurava oko 40 posto globalne proizvodnje uranijuma. Priplodna bogatstva i bliskost s bivšim predsjednikom Nursultanom Nazarbajevim (1990-2019) stvaraju jako bogatu elitu koja je sada na zalasku.

S geopolitičkog stanovišta, centralna Azija je jako važan region. Čine ga Afganistan, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan. S izuzetkom Afganistana, sve ove države su bile bivše republike Sovjetskog Saveza i stekle su nezavisnost nakon njegovog pada 1991. godine. Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan pripadaju Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB), paktu između određenih post-sovjetskih država i Rusija.

Kazahstan most i granica

Tokom prve dvije decenije koje su uslijedile nakon stvaranja Republike Kazahstan, Nursultan Nazarbayev je upravljao zemljom na autokratski način. Aktuelni predsjednik, Kasim-Džomart Tokajev, bio je imenovan upravo od prethodnika Nazarbajeva. Zbog odsustva većih unutrašnjih previranja (do sada) Kazahstan se često opisivao kao „stabilna autokratija“.

Ipak, ova zemlja sve više postaje geopolitičko žarište između Rusije i Kine. Članica je s jedne strane ODKB-a i Euroazijske ekonomske unije predvođene Rusijom, a s druge strane, Šangajske organizacije za saradnju koja je oslonjena na Kinu. Također je vrijedno napomenuti da je Kazahstan ključni dio inicijative „Pojas i put“, ključnog sredstva geopolitičke ambicije Pekinga. Tokom svoje duge vladavine, predsjednik Nazarbajev je uvijek nastojao da održi stratešku nezavisnost zemlje, držeći i Peking i Moskvu blizu, ali dovoljno daleko.

Geopolitika inicijative „Pojas i put” mogla bi predstavljati izazove. Kineska strana nastoji prezentirati inicijativu kao potpunu dobit i svoju zemlju prikazali kao dobronamjernog „blagog giganta" koji ne primjenjuje silu. Ali postoje teži i manje benigni politički aspekt projekta koji se odnose na borbu za uticaj u regionu.

Ruska strana pokušava prikriti zabrinutost u vezi s projektom, prepoznajući potencijalnu štetu ruskim geopolitičkim i ekonomskim interesima ako se sadašnje transportne rute koje prolaze kroz Rusiju zamijene. Svoju zabrinutost izrazili su u kontekstu regionalnih sigurnosnih izazova, uključujući moguće veze između ruskih i centralnoazijskih džihadista i drugih ekstremista na Bliskom istoku. Činilo se kao da govore: "čekajte, ovo je naše dvorište i ništa se ovdje ne dešava bez našeg pristanka."

Smjena elita u Kazahstanu i njen značaj za susjede

Na prijelazu godine izbili su neredi u ruralnim, ekonomski nerazvijenijim i perifernim područjima zbog povećanja cijene tečnog prirodnog plina, koji se obično koristi kao gorivo za automobile u Kazahstanu. Nemiri su ubrzo zahvatili najveći grad Almati i glavni grad Nur-Sultan.

Iznova historija pokazuje da inflacija izaziva pobune kada stanovništvo smatra da je vlast direktno odgovorna za nastanak problema. Ove situacije često dozvoljavaju političkim grupama da iskoriste nestabilnost za svoje interese. To je slučaj i u Kazahstanu u ovom trenutku, a svjedoci smo rebalansa moći između političkih elita u zemlji.

Predsjednik Tokayev je smijenio vladu, uveo kontrolu cijena i prekinuo odnose s 81-godišnjim bivšim predsjednikom Nazarbajevim. Naredio je snagama sigurnosti da otvore vatru na naoružane izgrednike. Ali odgovor se pokazao nedovoljnim i on se za pomoć obratio ODKB-u. Organizacijom trenutno predsjedava premijer Armenije, zemlje koja je veoma zavisna od Rusije. Pomoć je stigla odmah. Ovaj potez je išlo na ruku Kremlju, jer će povećati njegov uticaj. Ruska vojska sada stabilizira zemlju, a trenutna smjena moći će vjerojatno biti od koristi Moskvi.

Nastavak nemira bi imao štetan učinak na globalne cijene nafte i plina. Kazahstan je i proizvođač i transportno čvorište za isporuke plina iz Turkmenistana u Kinu. Također je ključni izvoznik uranijuma, a dalji neredi mogli su da poremete sigurnost snabdijevanja. Kriptovalute su također bile u opasnosti, jer se značajan dio rudarenja, posebno Bitcoina, obavlja tamo.

Šta poslije i gdje je Zapad?

Za Moskvu je bilo važno pokazati da se stabilnost i ruski uticaj u regionu održavaju kroz ODKB. Ovo je značajno i za Peking – Kremlj šalje jasan signal da ne želi izgubiti tlo pod nogama zbog kineskih interesa u centralnoj Aziji. Ipak, vrijeme je na strani Kine.

Kineski pristup protestima u Kazahstanu i ruskoj mirovnoj intervenciji ODKB-a potvrđuje trend u odnosima Pekinga s centralnom Azijom: sklonost ograničenom vojnom prisustvu, posebno izvan formalnih mirovnih misija UN-a. Ovakav stav također podržava funkcionalnu rusko-kinesku „podjelu rada“ u centralnoj Aziji, uspješno održavajući model koji je prvobitno osmišljen da osigura da regionalne aktivnosti Kine ne budu percipirane kao konfliktne od strane Rusije. Model koji je – barem iz perspektive Pekinga – još uvijek valjan i vrijedan praćenja. Kina će dakle svoje interese, bar za sada, tražiti kroz ekonomsko djelovanje.

Kazahstan je na prvoj liniji borbe za novi međunarodni poredak. Zaglavljeni, u ovom trenutku, između kineske i ruske borbe, nije jasno koliko će političkog i ekonomskog manevarskog prostora uživati. To se odnosi i na njegove susjede iz centralne Azije. Nije jasno jasno kako će – ili hoće li – Sjedinjene Države i EU ući u tu borbu. Nova "velika igra", za razliku od svoje prethodnice iz 19. stoljeća, mogla bi ostati samo između Kine i Rusije, barem u doglednoj budućnosti. Da li bi to služilo interesima Zapada i Kazahstana?