Ona jeste više nego neophodna. Ali s Dodikom kojeg na uzdama drži Putin, a koji sve očiglednije ide u ratni požar, priča o "poštenom glasanju" potpuno je besmislena. Pa možda čak i saučesnička s Dodikom!
Piše: Sead Numanović
Kako sada stvari stoje, od izborne reforme nema ništa.
A upitno je i samo održavanje izbora naredne godine.
Niti s jednim od ova dva stava "stranci" u Bosni i Hercegovini ne bi se složili.
Naprotiv!
Izbora će biti, oni se moraju održati i moraju biti takvi da pred biračke kutije izvedu barem 10 posto onih koji do sada glasali nisu.
Namjere nekih od ambasadora zapadnih država u Bosni i Hercegovini su zasigurno dobre.
No, ni to nije uopće bitno - Bosni i Hercegovini treba i drugačiji - bitno bolji - izborni sistem, potrebne su joj funkcionirajuće demokratske instititucije, potrebno je da - najjednostavnije - ona bude država kao i svaka druga u Evropi.
I tu nastaju problemi.
Bosna i Hercegovina, s jedne strane, izložena je posvemašnjoj ruskoj agresiji koju svesrdno provodi Milorad Dodik.
Građani ove države ne razmišljaju hoće li ili neće glasati, već hoće li Dodik, potaknut Kremljom, započeti rat.
Priča o izborima, u takvoj situaciji, sasvim je besmislena.
Stoga, i dobronamjerni stranci koji pričaju o tome liče na ljude koji vs svako malo vuku za rukav s nekim pitanjima, dok vi gledate kako vam oko kuće trči ludak koji sve redom posipa benzinom i spreman je baciti šibicu!
A ima i vrlo nedobronamjernih stranaca koji se vrzmaju po Bosni.
S jedne strane, upravo zbog ludaka koji je zarad ostanka na vlasti, pa i "ulaska u historiju", spreman zapaliti ratni požar, Sarajevu je neophodna relaksacija odnosa s bosasnkohercegovačkim Hrvatima. Rat, ako do njega dođe, na dva fronta, bio bi jako, jako težak.
Rat ne odgovara ni Hrvatskoj.
Ne zato što zvanični Zagreb ipak gaji (plamteću) ljubav prema Bošnjacima (ne gaji!), već zato što bi tu državu on pogotovo koštao. Naravno, ne više nego bi koštao nas, ali bi platili ogromnu cijenu. Zašto bi to radili?!
I tu dolazimo do jednog od temeljnih problema - da bi se relaksirali odnosi s Hrvatima ukupno, Dragan Čović "mora" biti član Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
To motivira i - na primjer - evropsku predstavnicu u pregovorima o izbornim reformama Angelinu Eichhorst. Ona istupa kao najsvesrdniji advokar Čovića. I o tome već sasvim uredno izvještavaju naši mediji.
Ostavimo po strani je li to dobro ili nije. (Naravno da nije i Eichhorst već dobija kritike i prozivke i u Briselu zbog toga).
Problem je u tome što je instaliranje Čovića u Predsjedništvo BiH bezmalo pa nemoguća misija.
Razloga je jako puno.
Njegovo savezništvo s Dodikom i formalno i pompezno potpisana koalicija HDZ-a i SNSD-a, koja nam je najjasnije demonstrirana glasanjem o tome da se ponište Inzkovi amandmani na Krivični zakon BiH, najteži su autogol koji je neki političar sebi mogao priuštiti.
Ne postoji matematika, nema čak ni "rasporeda zvijezda" koji bi Čovića uselio u Predsjedništvo BiH nakon oktobra naredne godine.
Čović se ne bira na području entiteta RS, već na teritoriji ovog malo većeg drugog entiteta u BiH.
I njegova politika rezultirala je užasnim odlivom Hrvata iz BiH.
Ostali žitelji F BiH mnogo teže idu na Zapad, mada i oni sve masovnije i ubrzanije odlaze.
Ipak, trend je takav da je omjer bošnjačkih i hrvatskih političkih snaga već 6:1. Kada se tome dodaju i glasovi onih koji svoje povjerenje poklanjaju građanskim strankama, razlika je još bitno veća.
Stranke bošnjačko-bosanskohercegovačkog bloka imaju toliko ruku da - de facto - mogu preuzeti sve kontrolne mehanizme u F BiH.
A Čović se nije potrudio, ma nije ni pokušao, napraviti kakve-takve odnose s nekom od stranaka u većem bh. entitetu.
Svoju interesnu zastavu on je čvrsto svezao s Dodikom.
Ni sada, kada Dodik juri u neizvjesnost, on se ne distancira, mada bi se od njega to moralo očekivati - zbog njega samog.
Čini se da je Čović prvo ubijedio sebe, pa onda i sve ostale do kojih je moga dobaciti, da je on taj koji mora sjesti u jednu od tri predsjedničke fotelje u Sarajevu.
Ali, ne samo da nema matematike, već nema ni evropskog pravnog načina.
"Legitimno predstavljanje" je samo njegova floskula.
Kakvo god da bi mu Eichhorst mogla ponuditi rješenje, ono će - prije ili kasnije - pasti pred Venecijanskom komisijom. A bez stava ovog pravnog tima Evropska unija ne može i ne smije izaći s dogovorom.
Loptica se, onda, prebacuje na "domaći teren".
I već smo ne jednom pisali o tome. Vrši se rastući pritisak na bošnjačke i bosanskohercegovačke stranke da "popuštaju".
U političku arenu se uvodi i licitiranje "ko će biti novi Haris Silajdžić". Aludira se na rušenje Aprilskog paketa, što jeste bio akt Silajdžića ravan (vele)izdaji!
No, i u tom traženju novog bošnjačkog krivca, stranci u BiH su opet otišli u pogrešnu stranu. I ta im se strateška fulanja sve više i više dešavaju. To već postaje izvor sve veće i veće - ne zabrinutosti - već opasnosti!
Novi Silajdžić, međutim, zove se Dragan Čović.
Jer on tvrdoglavo tokom svih ovih pregovora i to već godinama i godinama odbija sve moguće modele i zahtijeva da ga se - jednostavno - unese u Predsjedništvo BiH.
Mission impossible!
DA, izborna reforma neophodna je iz cijelog niza razloga.
Ali je ona, s Dodikom na Putinovim uzdama, nemoguća!
Najjednostavnije, priča o promjenama Izbornog zakona, te Ustava Bosne i Hercegovine sada zvuči kao da vas neko vuče za rukav i propituje o boji fasade, a vi ste svu pažnju usmjerili na to da vam kuća ne izgori.
Stoga, realno, reforme, pa i izborna, mogu doći na red tek kada se opasnost od ratnog požara koji provocira Dodik, sigurno ukloni.
Do tada, izborno-reformskom pričom opasno se skreće pažnja s istinskih problema, pa i (ne)svjesno asistira Dodiku i Putinu!
