"Sa Ukrajinom, Moldavijom i Gruzijom, pitanje širenja EU je čisto političko pitanje i bit će velika bitka ko će biti novi komesar za proširenje". Pred Vučićem bi se mogli pojaviti krupni izazovi.
Evropska ekstremna desnica je u usponu.
Od Grčke do Švedske, od Španije do Estonije, stranke ove političke orjentacije drmaju političku scenu.
Uspon Alternative za Njemačku (AfD), neonacističke stranke, koja je došla na drugo mjesto po popularnosti, istisnuvši tradicionalne socijaldemokrate (SDP), izazvao je već paniku.
Hoće li Evropa pasti pod naletom populista, konzervativaca, islamofoba, mrzitelja Jevreja... ili je ovo još jedna od uobičajenih tradicionalnih oscilacija na političkom spektru Starog kontinenta.
Vedran Džihić, predavač na Austrijskom univerzitetu u Beču i stručnjak za ekstremnu desnicu u razgovoru za Politicki.ba kaže da se ne radi o nekoj velikoj novini.
"Poraz pa rast ekstremne desnice pratimo već decenijama. Uvijek je to bilo oscilacija. Uspon pa pad, pa pandemija kada je desnica bila u defanzivi i svi prizivali kraj ekstremne desnici i nadali se porastu tradicionalnih stranaka...
Sa krajem pandemije, ratom u Ukrajini koji se na sve nas odražava, inflacijom, kompleksnim svijetom koji se mijenja... ekstremna desnica postaje sve popularnija.
Prednjači Italija sa novom premijerkom, Austrija se ponovo vraća na trag izrazitog rasta krajnje desnice. Slobodarska stranka - FPO je vodeća u istraživanjima javnog mnjenja, prestigla je i socijaldemokrate i narodnjake.
No, Njemačka najviše zabrinjava gdje AfD prelazi 20 posto, što su cifre za državu koja je imala konsenzus da ekstremna desnica nema mjesta u političkom spektrumu. To se sada mijenja i etablira se novi jaki politički blok", navodi Džihić.
On pojašnjava da ekstremisit dobijaju na popularnosti iz tri razloga.
Prvi je da je ovo historijski momenat kada se svijet mijenja. Nakon što smo preživjeli pandemiju, zadesio nas je veliki rat na evropskom kontinentu, inflacija je uzdrmala ekonomiju... sve je to proizvelo strah i nesigurnost.
"Građani su se počeli pitati kako da sebi objasne vrijeme u kojem žive. Odmah se pojavilo i potanje kako će me tradicionalne stranke izvesti i voditi iz ovoga.
Tu dolazi krajnja desnica. Ona nudi "snagu jednostavnih odgovora i rješenja". Šta god da se dešava, oni sebe prezentiraju, bilo da glume ili ne, kao snagu koja ima ultimativno rješenje. I uz to ide prividni recept - fake news, laži, generiraju se neprijatelji... I opet, ekstremisti su ti koji daju "jednostavna rješenja".
Uzmite AfD. Njihov glavni moto je - izbacimo strance i ne pomažimo Ukrajini. E eto rješenja!
Bit ćemo sretni u nasem ušuškanom njemačkom ćumezu.
Ono što ide paralelno s ovim trendovima su propusti etabliranih stranaka - bilo da su socijaldemokrate ili konzervativci. Oni od početka rasta krajnje desnice, pokušavaju im se dodvoriti", kaže Džihić dalje.
Navodi da svi prave iste greške - vjeruju da ekstreme mogu staviti pod kontrolu, nametnuti im se kao vođe, biti ekstremniji od njih, pa se tako i ponašao - kao ksenofom i rasist.
Taj "recept" prepisivali su i drugi - od Švedske i Danske do, donekle, Njemačke pa i italije.
"Kada etablirane stranke prihvate desnicu, oni je normaliziraju i njihovu retoriku. Narod se na to navikava, medijima je to mainstream. Nema tabua. Nekad bi to bilo zbrisano sa javne scene i kažnjeno na političkoj sceni. Sada je "normalno".
Ali ekstremisti idu dalje. Oni počinju proizvoditi neprijatelje. Kao i drugo, i to je prepuno laži, ali prolazi. Neprijatelji su svi koji nisu kao mi - od EU do LGBT-a i migranata.
U toj kakafoniji, desnica je "autohtoni" predstavnik autohtonog naroda.
Sve ono što smo mi gledali 90-ih na Balkanu, sada se dešava na zapadu koji se balkanizira.
Polariziracije dovode do reduciranja politicke debate te obične glasače privuče ta "autentičnost" i nostalgija "kako je nekad bilo" i to donosi glasove krajnoj desnici.
Iako plasiraju laži, one se multipliciraju i na kraju obični čovjek - glasač - ne zna šta je istina a šta laž i to je prilika koju krajnja desnica vješto koristi", ističe Džihić.
Osvrćući se na izbore za Evropski parlament naredne godine on navodi da je jasno da će ekstremna desnica imati više poslanika. I on smatra da će ta grupacija biti treća po snazi. To bi joj moglo dati poziciju "tasa na vagi" kada se bude odlučivalo o novoj Evropskoj komisiji.
No, naš sagovornik dodaje i da se očekuje i jačanje lijevog bloka stranaka - od socijaldemokrata, preko zelenih do liberala. Ako bi se to desilo i taj blok imao dovoljno ruku da predvodi procese, što je malo vjerovatno, neke bi bitne stvari mogle izgledati značajno drugačije nego do sada.
"Meni je vjerovatnije je da će Evropska narodna stranka (EPP) biti ta oko koje će se praviti kombinacije za sastav novih institucija EU", pojašnjava Džihić dalje.
On upozorava da je sadašnji predsjednik EPP-a, njemački političar iz Kršćansko-socijalne unije (CSU) (iz te partije je i visoki predstavnik Christian Schmidt) Manfred Weber, sklon "shemiranju" što bi nas moglo vratiti na "sindrom Kurz i "normaliziranje" ekstremista.
Kurz, kao i Weber, vjeruju da mogu kontrolirati ekstremnu desnicu. Oni smatraju da nastupaju sa moćnih pozicija i da mogu ekstremiste "pripitomiti".
Naruku im tu ide situacija u Italiji.
Premijerka Giorgia Meloni nastoji biti puno pragmatičnija i tako pomaže Weber da sutra kaže - 'Vidite kakvi su oni, stvarno. Mogu s nama'.
To je jako opasno. Jer veliki dio ekstremne desnice su protiv EU. AfD hoće da njemačka izađe iz EU, jer je Unija birokratizirana i nerelevantna", priča dalje Džihić.
I dodaje da "primjera kao AfD ima puno u Evropi".
Ipak, ističe da se nada da će Unija zauzeti drugačiji kurs, bez ekstremne desnice koja bi bila u institucijama.
To bi se direktno i pozitivno moglo odraziti na proces proširenja
"Situacija će, nakon izbora naredne godine, biti mnogo drugačija nego li je bila u vrijeme dolaska Olivera Varhelyja na mjesto komesara za proširenje.
Neovisno o konstelaciji snaga političkih blokova u u Evropskom parlamentu, jak je konsenzus da je podrška Ukrajini od strateskog, sigurnosnog, identitetskog... značaja. Također, sve je jasnija vizija EU i šta ona treba biti u budućnosti.
Srednjoročno gledano, potpuno je nezamislivo da Ukrajina ne uđe u EU. Da, bit će teško, bit će uspona i padova, ali je odlučujuće da se to desi i mislim da će se i desiti.
I već neki sistemi integracije Ukrajine u evropski sistem su izrađeni, Zelenski insisitra na tome, a i EU to želi jer bi se tako na globalnoj sceni nametnula kao geopolitički faktor", objašnjava Džihić.
On ističe i već poznatu činjenicu da je proširenje EU politički proces.
"Sa Ukrajinom, Moldavijom i Gruzijom, pitanje širenja EU je čisto političko pitanje i bit će velika bitka ko će biti novi komesar za proširenje.
Njemačka i Francuska neće dopustiti da taj resor bude opet u rukama onih koji su antievropski nastrojeni.
Pod uslovom da postji minimalna reformska dinamika, zapadni Balkan i Bosna i Hercegovina u njemu, mogli bi biti povučeni kao neka vrsta "pozitivnog cunamija" koji kupi te države i zajedno s Ukrajinom vodi ih ka većoj integraciji, a to je EU ka novi bedem prema Rusiji", objašnjava dalje naš sagovornik.
U tom procesu on ističe posebno jedan element:
"Lomit će se koplja oko Srbije. Vučić ne želi u EU. To nije svojstveno njegovom vrijednosnom sklopu. Zato i sjedi na tri stolice - Zapad, Rusija, Kina.
Kada se politika proširenja rekalibrira i kada neki komesar sjedne na tu, a umjesto Josepha Borrella, visokog predstavnika EU za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, dođe odlučniji, stvari bi se mogle promijeniti.
Priod pred nama će biti burna politička faza, jedna od najburnijih u zadnjih 40 godina sigurnu.
Kako dalje s izazovima - od migracije i Ukrajine do inflacije?
Za analitičare će biti zanimljvio sve to pratiti.
A konačni rezultat je neizvjestan", zaključuje Džihić.
Adi Ćerimagić, viši analitičar Inicijative za evropsku stabilnost (ESI) iz Berlina, ima malo drugačije poglede.
On za Politicki.ba navodi da "je još uvijek rano za procijeniti kako će završiti izbori za Evropski parlament".
"Međutim ono što je već sada poznato jeste da je prije svega invazija Ruske Federacije na Ukrajinu kroz svoje sigurnosne, ekonomske i geopolitičke posljedice, proizvela u samoj Evropskoj uniji novi elan za proširenjem na Ukrajinu, Moldaviju, zapadni Balkan, a možda i Gruziju.
To sve je otvorilo žustre debatu o budućnosti Evropske unije.
Kada su u pitanju teme o kojima se razgovara onda je tu prije svega fokus na načinu donošenja odluka u samoj Evropskoj uniji, načinu finansiranja Evropske unije, ali i nadležnostima koje Evropska unija treba u budućnosti imati ili nemati", kaže on.
Ćerimagić je i stava da je ta rasprava stvorila veliki jaz između zemalja članica.
S jedne strane imamo Njemačku i Francusku koje su predvodnice zemalja koje bi željele vidjeti prohodniji način odlučivanja, ali i reformirane različite politike Evropske unije, i željele bi mehanizme koji će omogućiti ujednačen nivo vladavine prava.
S druge strane su zemlje, predvođene prije svega Poljskom i Mađarskom, a koje žele Uniju koja ima puno manje nadležnosti i koja ne bi mogla utjecati u velikoj mjeri na pitanja poput vladavine prava.
"Ta podjela među zemljama članicama Evropske unije dijelom odražava i podjelu na političkom spektru. One koje su desnije i one koje su ekstremno desno, ustvari EU vide kao uniju suverenih i jakih zemalja članica.
Evropska unija je poznata po tome da je bazirana na kompromisima mogućeg, tako da i u ovoj debati o njenoj budućnosti , ali i o budućnosti proširenja EU, ustvari ni jedna od dvije ili tri vizije nema šansu da se u potpunosti nametne, i u tom smislu i nakon izbora, kakvi god da rezultati budu, ustvari vidjet ćemo ili nastavak statusa quo, ili niz kompromisa koji će stvoriti ono što će biti buduća Evropska unija", stav je Ćerimagića.
On ističe i da je u ovom trenutku je jako teško reći u kom pravcu će se stvari razvijati kada je proces širenja i prijema novih članica EU u pitanju.
"To znači da pored nekih minimalnih pokušaja Evropske komisije, a od koje treba očekivati u narednih par mjeseci da ponudi nešto konkretniju ili jasniju ponudu za kandidatkinje za članstvo u Evropskoj uniji, i potencijalne odluke zemalja članica EU u decembru da ponude nešto konkretnije međuciljeve, nema razloga očekivati da budućnost proširenja i samog procesa bude jasna prije izbora za Evropski parlament i izbora nove Evropske komisije".
