Prvi ljudi Njemačke i Francuske, kancelar Olaf Scholz i predsjednik Emmanuel Macron ponovo su probudili nade da će se Evropska unija proširiti i u svoje okrilje primiti svih šest država zapadnog Balkana, ali i Ukrajinu, Moldaviju, pa i Gruziju.
"I konačno, ove ideje nisu samo važan razlog privlačnosti koju Evropska unija razvija blizu i daleko. Oni su i razlog zašto je Evropska unija sidro stabilnosti širom evropskog kontinenta, ne samo za zemlje zapadnog Balkana. Težimo brzom i konkretnom napretku u procesu proširenja EU. Istovremeno, moramo osigurati da proširena Evropska unija ostane sposobna za djelovanje, sa efikasnijim institucijama i bržim procesima donošenja odluka, posebno kroz proširenje glasanja kvalificiranom većinom u Vijeću.
60 godina nakon potpisivanja Jelisejskog sporazuma, Njemačka i Francuska se slažu kada gledaju na fundamentalna pitanja o budućnosti Evrope. Težimo istim ciljevima u pogledu otporne, jake i suverene Evropske unije. Čak i u oblastima u kojima se ne slažemo, odlučno radimo na pronalaženju zajedničkih odgovora – odgovora o kojima bismo željeli razgovarati sa našim evropskim partnerima", napisali su njih dvojica u jutros objavljenom zajedničkom tekstu za ugledni i vrlo utjecajni Frankfurter Allgemenine Zeitung.
Nije ovo ništa "spektakularno novo".
Oba političara slične stvari izjavljivali su i ranije.
Ipak, njihova jutrošnja poruka indicira da se paralelno radi na sređivanju stanja unutar same EU, te približavanju država Evrope koje to žele članstvu u Uniju.
Scholz i Macron u tekstu za FAZ iznijeli su sedam tačaka za bolju EU.
Jedna od njih tiče se proširenja.
U tom dijelu pišu o "kvalificiranoj većini".
Scholz je i ranije govorio da se o pitanjima proširenja ne treba odlučivati konsenzusom. Umjesto toga predlagao je i predlaže, a sada se pridružio i Macron "kvalificiranu većinu". Šta to znači?
Kvalificirana većina u sistemu odlučivanja znači da je za pozitivnu odluku dovoljan glas 15, od ukupno 27 država članica. Ali ne bilo kojih 15 država! U toj većini moraju biti države koje čine najmanje 65 posto stanovništva EU.
U dosadašnjoj historiji odlučivanja EU najčešće je zapinjalo zbog protivljenja jedne, dvije ili najviše tri države.
Na primjer, Kipar je bolno dugo blokirao sankcije Bjelorusiji, nakon namještenih izbora prije dvije godine. Zvanična Nikozija zahtijevala je da se prije ili u paketu sankcija prema režimu Aleksandra Lukašenka, sankcionira i Recep Tayyip Erdogan i njegovi saradnici u vlasti Turske.
Mjesecima je trajalo natezanje koje je nanijelo ogromnu štetu EU da bi se Kipar "slomio".
Ili drugi, još gori primjer je Mađarske.
Ona već skoro godinu dana stalno blokira snažniju pomoć EU Ukrajini. S jedne strane tim aktivnostima štiti svoje prijatelje bliske Kremlju, a s druge ucjenjuje Brisel da budu popustljivi prema njegovoj sve autokratskijoj vlasti.
U ovom momentu blokirani je nekih 15 milijardi pomoći Evropske komisije Mađarskoj, a zvanična Budimpešta zaustavila je novih 500 miliona eura vojne pomoći Ukrajini i novi set sankcija protiv Rusije.
Kad smo već kod Ukrajine, od polovine prošle godine ona je kandidat za ulazak u EU. Zajedno s Moldavijom.
I Bosna i Hercegovina je pred kraj prošle godine dobila kandidatski status.
Ove tri države, uz Tursku, Albaniju, Srbiju, Crnu Goru, te Sjevernu Makedoniju, u čekaonici su EU.
Gruzija je dobila listu koju treba ispuniti kako bi postala kandidatkinja.
Kosovo je predalo zahtjev za članstvo i EU dovelo pred neugodnu situaciju. Jer, pet država EU ne priznaju da je Kosovo država.
Dakle, u EU, ovako ili onako, želi 10 država.
To donekle asocira na situaciju od prije skoro 20 godina, kada je u čekaonici bilo također 10 država - od Slovenije do Bugarske.
Tada je EU imala "veliki prasak" i svih 10 država postale su članice. Posljedice takve ipak brzoplete odluke i danas se osjećaju u EU.
Već smo pomenuli Mađarsku.
Poljska je jedna od država koje, zbog problema u vladavini zakona, zadaje glavobolje Briselu.
Bugarska već godinama, nakon Grčke, blokira pregovore Sjeverne Makedonije (i Albanije) o članstvu. Zvanična Sofija ima cijeli niz zahtjeva prema Skoplju. Vodeći je da se u Ustav Sjeverne Makedonije ubaci i bugarska nacionalna manjina. S druge strane, Bugarski ustavni sistem ne poznaje kategoriju nacionalnih manjina...
Konsenzus u odlučivanju o vanjskoj politici EU postaje sve veći teret za Evropljane.
Unija želi biti faktor na svjetskoj geopolitičkoj sceni. S konsenzusom to nije moguće! Dok se Evropljani dogovore, to pitanje postane davno prošlo vrijeme. Zapetljanim mehanizmima odlučivanja i stalnim traženjem kompromisa o svemu i svačemu, EU na globalnoj pozornici nije nikakav faktor. Prije je (nezaobilazno) smetalo!
Sada Macron i Scholz žele promijeniti to pravilo i uvesti sistem kvalificirane većine u odlučivanju.
To bi značilo da ista ta Bugarska više ne bi mogla stalno i iznova blokirati Makedoniju.
A značilo bi i da Mađarska ne bi mogla onemogućiti sankcioniranje Milorada Dodika!
No, preduslov za prihvatanje kvalificiranog načina odlučivanja je da se ta odluka na Evropskom vijeću, kao vrhovnom organu EU kojeg čine premijeri i predsjednici 27 država bloka, donese jednoglasno. Da Orban odustane od zaštite Dodika?
Jednoglasje je moćan mehanizam EU. On članicama daje moć koju realno ne bi mogli imati. Jedan Kipar je isti kao i jedna Njemačka!?
Da bi Orban "klimnuo glavom" mora dobiti ogromne koncesije. I bilo koji drugi "Orban" u EU. A njih je sve više.
EU je nebrojeno puta do sada bila u teškim iskušenjima zbog konsenzusa. I uvijek je postizala kompromis. Nekad je on bio dobar. Počesto je bio loš. Ali su procesi išli naprijed. Ovako ili onako.
Sada, s ruskom agresijom na Ukrajinu, prostor za truhle kompromise je sve suženiji. A s rastom populista i ekstremista, politička situacija u EU postaje sve izazovnija.
Šta možemo očekivati?
U idealnom svijetu mogla bi se desiti odluka da se svih 10 država koje su i formalno rekle da žele u EU - prime. Odjednom ili u dvije - tri faze.
Dobitak za EU bio bi ogroman.
Kako to davno reče Ahmet Davutoglu, prijemom Turske, EU bi postala globalni geopolitički faktor.
Ne bi samo dobila 85 miliona novih stanovnika i moćnu vojnu silu, već bi došla na granice Bliskog Istoka i imala još jači utjecaj na procese u tom hronično trusnom području svijeta.
Ali, Turci su muslimani!
