Piše: Matija Šerić
"Dana 23. srpnja 1992., rođak g. Atlije je došao kod njega u panici i rekao da su Srbi iz susjednog sela došli da ga upozore da se dvije brigade pripremaju da očiste Briševo sljedećeg dana. U tri sata ujutro 24. srpnja 1992., g. Atliju je probudila eksplozija. Roditelji g. Atlije su se sklonili u podrumu susjedove kuće dok je on trčao od kuće do kuće, skrivajući se na različitim mjestima. Djelovanje topništva i pješaštva se nastavilo tijekom cijelog dana i sljedeće noći. Iz podruma u kojem se krio, vidio je grupu od 10 do 12 vojnika koji su stajali 200 metara od kuće. Vojnici su naredili ljudima u kući da se raziđu i da svatko ide svojoj kući. Deset minuta kasnije, začuli su se povici iz kuće iz koje su upravo otišli. Kada je Ivo Atlija tamo otrčao, vidio je svoju majku kako plače i viče: "Bježi", rekla je, "bježi, ubili su ti oca".
"Atlija je otrčao i sakrio se iza jednog drveta u šumi. Vidio je veliku grupu vojnika kako zaključavaju njegovu majku u svinjac i tri do četiri vojnika kako udaraju muškarca po imenu Pero Dimač, koji je stajao s njegovom majkom. Psovali su g. Dimača i govorili: "Nek mu sad pomogne katolički Isus." Natjerali su Dimača da se moli prema katoličkim običajima i ismijavali ga. Gađali su ga Biblijom i natjerali da skine odjeću i ostane u donjem rublju. Dok su ga tukli, tjerali su ga da trči od jednog do drugog. "Pero je plakao," izjavio je g. Atlija, "i nisam vidio ni da se čak pokušao obraniti." Jedan od vojnika mu je naredio da trči a onda mu pucao u glavu. G. Atlija je čuo jednog od vojnika kako kaže: "Ustaško pseto je palo u vodu." S mjesta na kojem se krio, g. Atlija je vidio kako kuće gore i vojnike kako pljačkaju televizore, klima uređaje, videorekordere, radio aparate i namještaj. Uokolo sela je također bilo razbacano 67 leševa, među kojima je bilo 14 žena, dva dječaka mlađa od 16 godina i četvero invalida".
Ratni zločini i genocid
U gornjim redcima citiran je djelić svjedočenja bosanskog Hrvata iz Briševa, Ive Atlije, pred Međunarodnim kaznenim sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu (ICTY) o strašnom masakru koji se dogodio u Briševu 24. i 25. srpnja 1992. Najveći je to ratni zločin nad Hrvatima u BIH. U selu nedaleko Prijedora na monstruozan način ubijeno je 67 Hrvata a zločine su počinili pripadnici 5. Kozaračke i 6. Krajiške brigade Vojske Republike Srpske iz Sanskog Mosta. Prije ubojstva gotovo sve žene su silovane, a muškarci masakrirani odsijecanjem nosova, spolnih organa, ušiju. Selo Briševo nije predstavljalo nikakvu prijetnju vlastima novonastale tvorevine tada pod imenom Republike srpskog naroda u BIH (od kolovoza 1992. Republika Srpska). Ondje nisu postojale nikakve hrvatske vojne formacije, niti HOS niti HVO, koji bi predstavljali bilo kakvu prijetnju srpskom stanovništvu. Dakle, masakr se dogodio iz čiste mržnje prema hrvatskom narodu i svemu hrvatskom.
Opća skupština UN-a je 9. listopada 1948. donijela Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida prema kojoj je genocid "zločin usmjeren na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ubijanjem njezinih članova, nanošenjem teških fizičkih ili psihičkih ozljeda, stavljanjem skupine u takve uvjete života koji mogu dovesti do njezina uništenja, nametanjem mjera što dovode do sprječavanja rađanja u skupini ili prisilnim odvođenjem djece u drugu skupinu. "Iz predmetne UN-ove definicije jasno je kako masakr u Briševu ima sva obilježja genocida, premda je međunarodna zajednica kao genocid u BIH definirala jedino masakr u Srebrenici gdje je u nekoliko dana u srpnju 1995. pobijeno više od 8.000 tisuća bošnjačkih civila i vojnika.
O genocidu u Srebrenici se puno zna, međutim Briševo se može navesti kao jedan relativno nepoznat ali klasičan primjer obrasca kako se rađala Republika Srpska. A rađala se i nastajala kroz sustavne ratne zločine, masakre civila i vojnika, masovna silovanja, progone, logore, etničko čišćenje i druge strahote. Upravo se sustavni ratni zločini i genocid mogu navesti kao prvi argument za ukidanje Republike Srpske – manjeg bosansko-hercegovačkog entiteta koji po svim zdravorazumskim kriterijima humanosti ne bi smio postojati. Zašto? Razloga ima pregršt.
Zločini poput onog u Briševu bili su modus operandi srpskih vlasti u BIH tijekom cijelog rata od 1992. do 1995. Iako je RS formalno uspostavljena u siječnju 1992. može se konstatirati kako je njezino krvavo nastajanje krenulo još i ranije, najkasnije u listopadu 1991. Naime, tada je JNA spalila i opljačkala hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini. Bio je to pothvat u sklopu velikosrpskog rata protiv Hrvatske, ali budući da je Ravno dio BIH, tako se krenula stvarati osnova za stvaranje srpske paradržave i u toj zemlji. Ni u Ravnom nije bilo nikakvih hrvatskih vojnih formacija ali to nije spriječilo razaranja.
Ravno je bio početak a potom su uslijedili drugi ratni užasi. Pokolji u Prijedoru (Kozarac, Korićanske stijene), Bijeljini, Foči, Višegradu, Bratuncu ili Doboju nisu bili nikakav izuzetak nego pravilo. Zanimljivo je kako je međunarodna zajednica za vrijeme rata smatrala da se u Prijedoru dogodio genocid ali nakon rata odbila ga je kao takvog kvalificirati. Osnivani su logori smrti od kojih su najpoznatiji Omarska, Keraterm, Trnopolje i Manjača. U Banjoj Luci, u kojoj se ni dana nije ratovalo, ubijeno je oko 220 Bošnjaka, a protjerano je 75.000 Bošnjaka i Hrvata. Porušene su i sve džamije. U siječnju 1994. Foča u kojoj je prethodno protjerano više od 20 tisuća Bošnjaka, ubijeno oko 3.000, a uništeno 13 džamija (uključujući Aladža džamiju pod zaštitom UNESCO-a) preimenovana je u Srbinje. U gradu je postajao i poseban logor za silovanje bošnjačkih žena i djevojčica. Procjenjuje se da su srpske snage u ratu silovale između 20 i 50 tisuća žena što je bio poseban oblik agresije ugrađen u koncept velikosrpske politike.
Opsada Sarajeva je najduža opsada jednog grada u povijesti. Trajala je 1425 dana, duže i od "slavne" nacističke opsade Lenjingrada koja je trajala 872 dana. Tijekom opsade glavnog grada BIH ubijeno je više od 10 tisuća ljudi uključujući i 1.601 dijete. Ukupno je s teritorija Republike Srpske tijekom rata protjerano više od 400 tisuća Bošnjaka i 153 tisuće Hrvata. VRS je srušila ukupno 534 džamije, a oštetila 249. U pogledu katoličkih crkava, srpske trupe su uništile 117 crkava, a oštetile 40. Također, porušeno je osam katoličkih samostana, a devet ih je oštećeno. CIA je 1995. procijenila kako su srpske snage odgovorne za 90% ratnih zločina u ratovima u bivšoj Jugoslaviji.
Iz svih navedenih brojki vidljivo je kako je Republika Srpska nastala ognjem i mačem, točnije oružanom moći JNA i kasnije VRS koja je preuzela njezino cjelokupno naoružanja, opremu i sve druge vojne efektive pomoću kojih se provodila oružana pobuna srpskog rukovodstva na Palama na čelu s Radovanom Karadžićem i SDS-om. Uz pomoć tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, VRS je uspjela zauzeti oko 70% teritorija BIH tijekom 1992. što će održati većinu rata. Zahvaljujući uspješnim operacijama HV-a, HVO-a i ABIH tijekom 1995. srpske snage su potkraj te godine bile pred slomom (prijetio je unutar srpski sukob), ali je Republiku Srpsku spasio Daytonsko-pariški sporazum zahvaljujući kojemu je ona legalizirana kao jedan od BIH entiteta s 49% teritorija (kasnije je pala na 48% zbog nastanka Distrikta Brčko). Čak i ako prihvatimo načelo da je aktualna RS legalna od prosinca 1995. i da svi horori koji su se dogodili ranije nisu njeno naslijeđe (što je prilično bijedan argument jer je priznato svo ratno naslijeđe) argumenata za njeno ukidanje ima dovoljno.
Zemljopisna besmislenost
I letimičan pogled na geografsku kartu dovoljan je da se uvidi zemljopisna besmislenost iliti paradoks zemljopisnog položaja Republike Srpske koji predstavlja drugi argument za njeno ukidanje. Entitet posjeduje nerazmjerno dugačke i nepravilne granice. Ponegdje su jako izdužene a negdje uvučene pa se na nekim mjestima stvaraju uski pojasevi, tzv. "srpski džepovi": Šipovo-Mrkonjić Grad-Gornji Ribnik, Doboj, Istočno Sarajevo. To nije čudno budući da granica RS-a nije nastala kao rezultat praćenja planinskih lanaca ili sljevova rijeka nego se dobrim dijelom radi o praćenju ratnih crta razgraničenja. Nikada takve unutarnje granice u višestoljetnoj povijesti BIH nisu postojale. Ukupna dužina granice RS iznosi 2170 km, a kada bi cijeli entitet imao oblik kruga dužina granice iznosila bi samo 561 km. Ne postoji država s takvom granicom u svijetu čiji je zapadni dio izdužen u smjeru zapad-istok a istočni u smjeru sjever-jug. Vidi se kako se radi u neprirodnoj i umjetnoj granici.
Granice RS-a cijepaju i Bosnu i Hercegovinu. Ni sama RS nije cjelovita jer joj je kontinuitet prekinut u Brčko distriktu. Srpski entitet u sebi ima dijelove Bosanske krajine, srednje i istočne Bosne, dio Semberije, dio Posavine te istočni dio Hercegovine. Ne posjedovanje niti jedne od tih regija u cijelosti pokazuje kako je RS neodrživa u geografskom smislu što generira sve ostale probleme od prometa, gospodarstva do svakodnevnog života. Tako npr. prostori Mrkonjić Grada i Šipova prirodno gravitiraju Jajcu, Travniku i ostatku srednje Bosne, ali zbog entitetske granice stanovnici tih gradova u stvarnosti gravitiraju prema Banjoj Luci. U istočnoj Hercegovini prirodna gravitacija stanovništva usmjerena je prema Mostaru kao prijestolnici Hercegovine, ali u stvarnosti tamošnja populacija gravitira prema Trebinju i Nevesinju i ondje ostvaruje svoje poslovne, obrazovne, zdravstvene, kulturne i druge potrebe. Na djelu je političko-geografska lakrdija par excellence.
Demografska katastrofa
Treći argument je ukinuće Republike Srpske je njezina demografska katastrofa. Ranije ove godine objavljeno je kako manji BIH entitet već dva desetljeća ima negativan prirodni priraštaj. Prema podacima statističkog zavoda RS-a tijekom 2021. rođeno je ukupno 8.634 djece, a preminulo je 18.732 osobe. Tj. umrlo je više od dvostruko više osoba nego što je rođeno – manji je entitet tako izgubio 12 tisuća stanovnika kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Kad se u obzir uzme i emigracija demografski saldo još je gori.
Dobar primjer demografske propasti je Bijeljina. Prema podacima Eurostata iz Bijeljine se u razdoblju od 2013. do 2021. iselilo više od pet tisuća osoba. Grad koji sa širim područjem ima više od 100 tisuća stanovnika ne može doseći brojku od tisuću novorođene djece godišnje. U Bijeljini je stopa fertiliteta mizernih 1,44 djece po ženi, a da bi natalitet bio na pozitivnoj nuli, i da bi grad prosperirao, trebalo bi dostići stopu fertiliteta od 2,1 djece po ženi. U matične knjige bivaju upisana i djeca koja su rođena u dijaspori a takvih je tijekom 2021. bilo 267. Kad krene upis u prvi razred osnovne škole vidi se da je svake godine upisano sve manje djece. Bijeljina kao grad provodi određene demografske mjere kao što su jednokratna novčana pomoć, mjesečna pomoć nezaposlenim rodiljama u trajanju od jedne godine, subvencije za predškolske ustanove ali mjere ne daju rezultata.
Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. RS je ukupno imala 1.170.342 stanovnika. Danas ima manje samo je pitanje koliko. Prema procjenama koje je iznio zastupnik SDS-a Davor Šešić u Narodnoj skupštini RS-a, taj entitet nema više od 850.000 stanovnika, a kako vrijeme prolazi po svemu sudeći imat će ih i još manje. Prema Šešićevim procjenama od 1996. do 2013. RS je napustilo oko 330.000 osoba, a od 2013. do 2020. godine dodatnih 125 tisuća. Nisu problem samo negativni demografski trendovi nego i struktura osoba koja odlazi. Većinom su to visoko obrazovani i radno sposobni ljudi u punoj snazi. Osim što oni odlaze, s njima odlaze i njihova sadašnja i buduća djeca koja će se rađati negdje u dijaspori.
