Grad se sastoji iz dva dijela. Prvo utvrđenje je nastalo u doba srednjovjekovne bosanske države, prema historijskim izvorima, polovinom 15. stoljeća
Grad Ljubuški se nalazi na istaknutom vrhu krševitog lanca
brda Buturovice, na istoku Ljubuškog polja.
U historijskihm izvorima prvo se javlja podgrađe Ljubuškog
grada i u njemu lokalna crkva, bez navoda kome je posvećena. Navodi se da
Gojislav Orlović, oporučno ostavlja dio novca za crkvu u Ljubuškom. Oporuka je datirana na 22. februar 1444.
godine. Iste godine je Radojko Dobrovoević dao 6 perpera crkvi u Ljubuškom za
pomen na misi sv. Đorđa.
Prvi pomen Starog grada Ljubuški (1452.) je u vezi s borbama
između hercega Stjepana i sinova, knezova Vladislava i Vlatka. Gradnja grada se
veže za hercega Stjepana Vukčića Kosaču.
Knez Vladislav je upravo te godine prešao na stranu Dubrovnika,
napustivši oca. Herceg Stjepan se sklonio u tvrđavu u Ljubuškom.
Vladislav je pokušao
oteti grad Ljubuški od oca, ali ga nije uspio osvojiti. Iste godine i kralj
Tomaš se kreće oko Ljubuškog. Do 1463. godine bio je pod vlašću Vlatka
Hercegovića.
U povelji aragonskog kralja Alfonsa V iz 1454. godine pominje
kao civitas Lublano. Čudno je da se ne pominje u poveljama iz 1444. i
1448. godine, obzirom da je u sve tri navedene povelje popis dobara unutar
hercegove teritorije, te se pretpostavlja da je negdje u tom periodu i građen.
Ljubuški Osmanlije
prvi put osvajaju 1463. godine. Drže ga
svega mjesec dana. Morali su se povući radi nedovoljne snabdjevenosti vojske,
tako da je knez Vlatko brzo vratio grad
pod svoju vlast.
Već 1477. godine predstavlja
pograničnu osmansku utvrdu s jakom posadom, pa je grad vjerovatno
osvojen nekada između 1468. I 1477. godine. Neki član posade držao je sela koja
je prije držao drinski kadija, između ostalog i selo Ljubuški, očito podgrađe
koje datira još iz srednjeg vijeka.
Grad Ljubuški se
pominje u defteru hercegovačkog sandžaka
iz 1477. godine. Ljubuški se pominje u ugovoru između Turske i Ugarske iz 1503.
godine, kao jedan od pograničnih gradova koji ostaje pod osmanskom vlašću.
Oko 1633 godine Ljubuški postaje samostalan kadiluk. Kada
Osmanlije gube dio teritorija kadiluka imotskog, od preostalih teritorija ovog
kadiluka osniva se kadiluk Imotska Bekija sa sjedištem u Ljubuškom.
U 18. stoljeću postoje nahija Ljubuški u istoimenom
kadiluku, a osnovana je i istoimena kapetanija. Tvrđava je popravljanja 1767.
godine, a Ljubuški kao utvrda napušten je 1835.godine.
Grad se sastoji iz
dva dijela. Prvo utvrđenje je nastalo u doba srednjovjekovne bosanske države, prema historijskim izvorima,
polovinom 15. stoljeća. Postavljeno je na najvišu i najdominantniju kotu. U
doba osmanske uprave opasano je zidovima sa svih strana. Cijeli sistem odbrane
i prostornog rasporeda utvrđenja je izuzetno dobro osmišljen.
Unutar zidova se vide krajnji ostaci raznih građevina: stražarnica, ambara, pekare, barutane, a konstatovane su i 4 čatrnje, od kojih se
danas mogu na terenu da raspoznaju tri (Kapidžić-Kreševljaković, 1954, 13).
Srednjovjekovni grad se sastoji od masivne, isturene kule,
zvane Herceguša. Sjeverni zid kule je sačuvan do krovišta, do visine od oko 15
m. Bočni zidovi su dosta propali, dok je južni podužni zid srušen od
zemljotresa. Uz istočnu polovinu južnog zida kule su stepenice spojene s
istočnim zidom obora.
Kula Herceguša je okrenuta najjačim zidom sjeverozapadu,
gdje je bio najlakši pristup gradu (i gdje je kasnije u XV-XVI vijeku sagrađen
ulaz u grad), i s nje je taj prostor branjen.
Podgrađe srednjovjekovnog grada razvilo se najvjerovatnije
na terasi Crkvice, koja se nalazi ispod južnog dijela grada. Kasnija varoš
razvila se u dolini zapadno od grada.
Osmanski dio grada je sagrađen je oko srednjovjekovnog
utvrđenja, koje tada postaje jezgra velike tvrđave, kao akropola, opasana sa
svih strana zidovima. Perimetralni zidovi izgrađeni su u periodu između 1472.
do 1565. godine. Osnova definitivno izgrađenog utvrđenja je u obliku
nepravilnog višeugaonika. U dužinu se prostire u osnovnom pravcu sjever-jug,
oko 93 m. Prosječna širina utvrđenja je u pravcu istok-zapad oko 49,5 m.
Površina grada iznosi oko 3.350 m2.
Grad se sastoji iz
više cjelina. Na sjeverom dijelu je ulazni dio i veliki donji obor sa tabijom.
Na jugu je gornji obor pregrađen zidom. Između njih se nalazi kompleks
srednjovjekovnog grada koji je štićen jednim pregradnim zidom, i na istočnoj
strani odvaja ovaj kompleks od donjeg obora.
Centralna odbrambena tačka u gradu i dalje je ostao taj centralni dio
jer su jugoistočno od njega sazidane dvije masivne kule okrenute ka istoku,
koje također dominiraju gradom (4,5). Zapadni perimetralni bedem pruža se
uglavnom mirnom linijom, na teško pristupačnom, krševitom terenu, osim u
krajnjem, sjevernom dijelu oko ulaza.
Gradski zidovi su danas na pojedinim mjestima očuvani do
visine od oko 4 do 12 m. Na svim perimetralnim bedemima su bile puškarnice, od
kojih su mnoge sačuvane.
Oko 250 m sjeverozapadno od ulaza u grad nalaze se ruševine
džamije koju je, vjerovatno, podigao
Nesuhaga Vučjaković polovinom 16. Stoljeća.
. Munara je potpuno srušena, a nalazila se uz sofe na zapadnom uglu.
Ostaci kamena od munare su razbacani u okolini džamije. Nije poznato kojih je
bila dimenzija.
Nešto bliže do sjevernih zidina starog grada, na istoj
parceli, nalaze se krajnji ostaci mezarja, tj. pokoji nagnuti, prelomljen ili
izvaljen nišan.
(Ova priča je dio serijala #StarigradoviBiH, o važnim kulturno-historijskih centrima iz Bosne i Hercegovine. Serijal predstavlja politicki.ba uz podršku kompanije BH Telecom)