Stari grad Blagaj

Ugovor o miru između vojvode Sandalja Hranića i Mlečana od 1. novembra 1423. godine izdat je “u našem gradu Blagaju”.

Stari grad Blagaj (Bona, Stjepan-grad) sagrađen je na 310 m nadmorske visine iznad vrela rijeke Bune.

Pronađeni arheloški materijal pokazuje tragove gradnje u prahistoriji i rimskom dobu. Na sjeveroistočnom vrhu su ostaci utvrđenja-osmatračnice koja je u narodu poznata kao Mala gradina. Vrijeme njenje gradnje stavlja se u rimski ili kasnoantički period. Na jugoistočnom vrhu se raspoznaju konture prahistorijske gradine. Današnji Stjepan-grad, građen u srednjem vijelku, a nadograđivan u osmanskom periodu nalazi se na jugozapadu.

Moguće je da se jedeksan veći podijelio u ranom srednjem vijeku na dva punkta – Stari grad (Stjepan-grad) i Malu gradinu, te da se ovo tzv. dvojno naselje održalo bar do polovice 10. stoljeća. Prvi pisani izvori o gradovima Zahumljana, , potječu iz “Spisa o narodima” bizantijskog cara i pisca Konstantina Porfirogenita nastalog između 948. i 952. godine.

Nutrađnjosti Blagaj dolazi do izražaja bog svoje uloge u povezivanje jadranske obale, doline Neretve i unutrašnjosti Bosne.. U Blagaju je boravio humski knez Miroslav. Mavro Orbini navodi da se u njegovo vrijeme gradi Crkva sv. Kozme i Damjana. O gradnji crkve govori ploča sa ćiriličnim natpisom koja je 1912. godine pronađena u blizini ruševina starog dvorca Bišća i lokaliteta .

Bosanski vladari u Blagaju, još od vremena kralja Tvrtka, izdaju povelje, a u maju 1404. godine Blagaj postaje jedno od sjedišta vojvode Sandalja Hranića, a zatim i njegovog bratića hercega Stjepana Vukčića Kosače.

Ugovor o miru između vojvode Sandalja Hranića i Mlečana od 1. novembra 1423. godine izdat je “u našem gradu Blagaju”. Spominje se i u tri povelje aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa V.

Osmanlije Blagaj zauzimaju 1465. godine. Blagajski kadija se pojavljue već 1473. godine.

Grad su Osmanlije popravljale dva puta, prvi put 1699. godine. Drugi put 1827. godine, osam godina prije napuštanja utvrde.

U osnovi grad je nepravilnog oblika, logično prilagođenog konfiguraciji terena. Pristup u vidu oštrih serpentina, 2 m uska i 900 m duga konjska staza, vodi do ulaza u najčvršćem istočnom zidu predvorja. Zidovi su dobrim dijelom sačuvani do 12 m, odnosno 14 m visine, a debljina se kreće od 1,5 do 2,0 m, dok na južnoj strani ne prelazi 1,5 m. Unutrašnji branjeni prostor je relativno male površine od oko 1700 m2, slično tvrđavi u Jajcu.

U obrambenom smislu najznačajniji je istočni zid sa tri isturene kule. Đuro Basler smatra da su u 4. stoljeću kule ojačane niskim kontraforima, koji su se i do danas sačuvali. Na krajevima je još po jedna kula, koja je služila za onemogućavanje pristupa neprijatelju prema slabije zaštićenim dijelovima grada. Veliki polukružni otvori na unutrašnjem zidu kula, najvjerojatnije nastali u kasnoantičkom periodu, zadržani su u kasnijim pregradnjama, a služili su za unošenje oružja. U 6. stoljeću većina zidova je povišena, mada je gabarit ostao nepromijenjen.

U srednjem vijeku ukupna masa je dogradnjama znatno povećana, te nije isključeno da je dolazilo do obrušavanja u gornjim dijelovima kula. Moguće je da prsobrani nisu dozidani na originalnim visinama nego nešto niže. Krajem 14. i početkom 15.stoljeća, zidovi se ojačavaju i podebljavaju prizidama koje se sužavaju od podnožja prema vrhu. Na desetak metara od grada podignut je još jedan zid, tako da međuprostor izgleda kao rov, cvinger. Istočni zid je naročito devastiran u 18. ili početkom 19.stoljeća, kada je u srednjoj kuli eksplodirala veća količina baruta.

Na zapadnoj strani, na suženju gradskog obora, sagrađena je četvrtasta kula, tzv. gradski doksat. Do njezinog vrha, odakle se pruža lijep i širok pogled na okolicu, vodile su kamene stube. Malo južnije, u unutrašnjosti, je druga kula. U južnom zidu je ostavljen tajni prolaz, nekada sakriven stubištem i polukružnim zidom, koji je služio za napuštanje grada u slučaju opasnosti.

Među otkrivenim arhitektonskim objektima najznačajniji su ostaci Na temelju građevinskih karakteristika, arheološkog materijala i odgovarajućih analogija, zaključuje se da je palača nastala krajem 14. i početkom 15. stoljeća, u vrijeme vojvode Sandalja Hranića. Do palače su bile sagrađene dvije cisterne.

Centralni prostor zauzima objekt, sa ugrađenom kružnom cisternom promjera 6 m, a 7 m dubine. Sagrađen je najvjerojatnije u osmanskom periodu. Tada je podignuta i džamija i jedan mali stambeni objekt, ali su relativno kratko bili u funkciji, s obzirom da je osmanska posada radije boravila u naselju ispod grada. U svom putopisu iz 1664. godine, Evlija Čelebija spominje željeznu kapiju, petnaest pustih kuća, malu džamiju, dvije cisterne i dva topa, a o gradu kaže da “izgleda kao da je tek izišao iz ruku neimara”.

(Ova priča je dio serijala #StarigradoviBiH, o važnim kulturno-historijskih centrima iz Bosne i Hercegovine. Serijal predstavlja politicki.ba uz podršku kompanije BH Telecom)