Stari grad Livno

10.10.2022. 19:00

Livanjska župa 1326. godine prelazi pod vlast bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i zajedno sa Glamočem i duvanjskom župom sačinjava oblast Završje ili Zapadne strane.

Grad Livno se prostire pod planinom Krug -dijelom pod stjenovitim brdom Crvenice na obodu jugoistočnog dijela Livanjskog polja, i drugim dijelom u nizini uz rijeku Bistricu Jezgro srednjovjekovnog naselja je na uzvišenom sjevernom dijelu današnjeg naselja, a u blizini izvora rijeke Bistrice, koje je na prisojnoj strani, zaklonjeno u zavjetrini, uz obilje vode.

Delmati su ilirski narod koji naseljava Livanjsko polje tokom prahistorijskog I antičkog perioda. Naseljenost područja bila je visoka sa više od 40 naselja, od kojih je 10 opstalu I u rimsko doba. Po osnivanju rimske provincije Dalmacije, kojoj je pripadala skoro sva teritorija današnje Bosne i Hercegovine, Rimljani su oko 20. godine I stoljeća sagradili veliku i važnu cestu Salona - Servitium. Njena trasa je vodila kroz Livanjsko polje na kojem su uspostavljene putne stanice Pelva, locirana u Lištane i Bariduo u Livno. Ispod prahistorijskih gradina nastavio se život u antičko i kasnoantičko doba.

U srednjovjekovnim historijskim izvorima župa Livno se prvi put spominje 28. 9. 892. za vrijeme vladavine hrvatskog kneza Mutimira.

Konstantin Porfirogenet sredinom 10. stoljeća u 30. i 31. poglavlju “Spisa o narodina” dijeli zemlju Hrvata na 11 župa, među kojima se nalazi i Livanjska . Početkom 14. vijeka livanjskom župom upravljaju sinovi hrvatskog bana Pavla Šubića: Mladen, Juraj, Pavao i Grgur, koji se 1301. nazivaju knezovi Tropolja. Po padu bana Mladena II Šubića gospodari ovog kraja postaju vojvode Mihovilovića, koji su učestvovali u svrgavanju bana Mladena.

Livanjska župa 1326. godine prelazi pod vlast bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i zajedno sa Glamočem i duvanjskom župom sačinjava oblast Završje ili Zapadne strane. Iz tog vremena spominju se sinovi nekog Galeše ili Galešići. Veliki vojvoda Vladislav Galešić bio je u oktobru 1332. u pratnji bana Stjepana II u Dubrovniku.

Poslije smrti Ludovika I (1382.) bosanski kralj Tvrtko I je, u period do 1387. godine, prisajedinio grad i livanjsku župu koja je ostala u vlasti bosanskih kraljeva do 1463. Godine. Kralj Ostoja je 1400. godine područje daraovao vojvodi Stjepanu Vukčiću Hrvatiniću i njegovom sinu Balši.

U 14. stoljeću postojao je u Livnu i franjevački samostan koji se spominje u popisu franjevačkih samostana u bosanskoj vikariji sačinjenom 1375. godine.

U srednjovjekovnim historijskim izvorima sa područja Završja javlja jedino mjesto Livno u vezi sa trgovcima i ostalim putnicima iz Dalmacije ili Dubrovnika, koji su se tu zadržavali na putu iz Splita u Uskoplje ili u područje privredno i trgovački razvijene predjele centralne Bosne

Prvi put Osmanlije ulaze u Livno 1463. godine, ali ga ubrzo gube, pošto je uslijedila protivofanziva Ugara i Mlečana. Vladislav Hercegović, najstariji sin Hercega Stjepana, je pomogao vojnu akciju kralja Matijaša. Smjenjuje ga Ivaniš Vlatković koji je tada zauzeo Livno i potpisuje se kao vozvoda terrae Humie et de Hliuna.

Ne zna se tačno kada Osmanlije osvojaju Livno. Prvi put se javlja u defteru iz 1485. godine i od tada je ostalo pod osmanskom vlašću sve do 1878. godine.

U mirovnom ugovoru 1503. godine Livno je pripalo Bosanskom vilajetu. Drugi put se nahija Livno spominje 1516. godine u sastavu kadiluka Neretva u kojem ostaje sve do 1528, kada je pripojena Skradinskom kadiluku u kojem je ostala do pretkraj 17. stoljeću. U popisu iz iste godine Livno je označeno kao varoš sa 65 popisanih domaćinstava. Već u popisu iz 1528. godine popisane su tri mahale.

Osmanlije 1537. osvajaju Klis, a osnovan je Kliški sandžak u čiji je sastav ušla i livanjska nahija. Zvanični centar sandžaka je bio u Klisu, ali su njegovi sandžak-bezi najviše stolovali u Livnu. Od sredine 16. stoljeća Livno se naglo razvijalo. Stoga je u Livno preneseno i sjedište skradinskog kadiluka, a Livanjska nahija je postala centralna nahija navedenog kadiluka i cijelog Kliškog sandžaka.

Za vrijeme Kandijskog rata (1645-1669) Mlečani su zauzeli Klis 1646. godine, kao i veći dio teritorije Kliškog sandžaka. Tada je sjedište ovog sandžaka preneseno i službeno u Livno. U drugoj polovini 17. Stoljeća česti su napadi neredovnih četa i haračlija. Morejski rat (1684-1699) završio se mirom u Sremskim Karlovcima, kojim je određena nova granična linija mletačke Dalmacije prema Osmanskom carstvu. Granica se protezala od Knina, preko Vrlike, Sinja, Zadvarja, Vrgorca do Gabele.

Prije 1691. godine Livno postaje sjedište livanjske kapetanije.

Livanjski kapetani bili su iz triju dobro poznatih livanjskih porodica Atlagića, Ljubunčića i Firdusa.

Livno je centar kadiluka u 19. stoljeću, pripadalo je Travničkom sandžaku kao srez i kadiluk. Nakon posljednje administrativne reorganizacije u Osmanskom carstvu murdirluk (srez) Livno pripadao je travničkom kajmakaluku (okrugu).

Nakon otpora Livnjaka, vojvoda Vilim Würtemberg je 28. septembra 1878. godine osvojio Livno. Od tada utvrđenje gubi strateški značaj.

Stari grad u Livnu ima nekoliko međusobno zavisnih objekata: džebhanu kao centralni objekat, krajnje ostatke bedema i 4 tabije (Murpašina, Atlagića, Gajića i Krnač tabija), te 5 kula izgrađenih na stijenama iznad grada (Poletača, Čošek, Efrem, Vejs i Klanac kula).

Prvi opis utvrđenja u Livnu dao je Katarino Zeno 1550. godine. Bez detalja opisao ga je samo kao dobro utvrđen grad (castel).

Čelebija daje sumaran opis utvrđenja u Livnu 1660. godine. On piše da je bosanski valija (sandžak-beg ili upravitelj provincije) Melek Ahmed-paša, staru i na nekim mjestima porušenu tvrđavu, popravio. Pred tvrđavom je podigao zid tophane koji je okrenut u polje. Podignuta je i kula, a za džabhanu kaže da takve nema u bosanskoj Krajini. Na jugoistočnoj strani tvrđave se nalazi gvozdena kapija grada. U tvrđavi ima mala careva džamija poznata pod imenom starogradska. Jedva je u nju stalo 20 ljudi.

Tvrđavom je upravljao dizdar koji je u to vrijeme komandovao sa 600 vojnika koji su pripadali gradskoj posadi, a uz čuvare džebhane, u Livnu je bilo 2000 stalno naoružanih vojnika. Od zapovjednog osoblja u gradu je bio janjičarski aga, aga odreda džebedžija (oružara). Ostalih kula na Crvenicama, osim one jedne, još nije bilo. Po Čelebijinom opisu da je Veis kula izgrađena tek oko polovine XVII vijeka.

Stojan Janković je porobio Livno 1686. godine. Nakon toga stigao je zvornički paša Bostić i novi alajbeg Filipović sa oko 600 ljudi da obnove kule i kuće koje su bile spaljene, kao i jednu staru kulu, tom prilikom dosta porušenu, a koja dominira tvrđavom.

Iz druge polovine XIX vijeka objavljeno je nekoliko špijunskih karata. Uz jednu nedatiranu kartu, urađenu prije 1865. godine, dat je opis utvrđenja. Uz kartu iz 1865. godine, u priloženom kratkom opisu anonimnog špijuna piše da je istočni dio grada nastanjen isključivo Turcima. Grad Livno se nalazi na kamenitoj strmini, a sa zapada i juga opkoljen je bedemima visokim 15-16 stopa. Bedemi imaju isturene uglove. Na južnoj strani nalaze se 4 šestougaone kule koje malo nadvisuju zidove. U prijašnje vrijeme na njima je bilo 6 topova, među kojima su dva teška po 48 funti. Ulaz u grad je na zapadnoj strani. Na sjevernoj i istočnoj strani, na vrhu stijene nalaze se 4 ozidane četverougaone kule za topove. Visoke su 12-15 stopa (4-5 m). U ovom opisu je izostavljena jedna kula na stijenama iznad grada, a također su netačno navedene strane na kojima se nalaze kule.

Posljednji špijunski opis je napravljen pred austro-ugarsku okupaciju 1878. godine. Ni ovaj špijun ne spominje jednu kulu, u ovom slučaju Klanac kulu. Prema datim uputama špijuna dolazi do izražaja puna strateška opravdanost gradnje kula na sjevernim liticama Crvenice iznad grada.

Neposredno prije osvajanja Livna od strane austro-ugarske vojske 1878. godine grad je bio u dosta očuvanom stanju. Na geodetskoj karti iz 1883. godine još je označen čitav odbrambeni sistem grada.

U opisu Livna 1888. godine ne spominje se jedna od kula vjerovatno Čošek kula.

Klaić piše 1928. godine da je “grad ili tvrđava” okružena sa nekoliko slabih i napola razvaljenih kula, već prilično razrušenih bedema, i jedne stare kule za koju govore da potiče još iz rimskih vremena (očito se radi o Vajs kuli).

(Ova priča je dio serijala #StarigradoviBiH, o važnim kulturno-historijskih centrima iz Bosne i Hercegovine. Serijal predstavlja politicki.ba uz podršku kompanije BH Telecom)

Podijelite:

Facebook X / Twitter