Piše: Ismet Fatih Čančar
Šetnja predsjednika Joea
Bidena preko suncem obasjanog trga manastira Svetog Mihaela zajedno sa
ukrajinskim kolegom Volodimirom Zelenskim, uoči godišnjice ruske invazije na
Ukrajinu, poslala je snažan signal Kremlju. Bajdenovi koraci, dok su sirene za
vazdušne napade zavijale nad Kijevom, poslali su istu poruku koju je njegova
administracija nastojala da održi od februara 2022: da su u borbi protiv ruske
agresije Sjedinjene Američke Države (SAD) posvećene Ukrajini da odbrani svoju
demokratiju, suverenitet i teritorijalni integritet.
Međutim, dok su SAD učinile
gotovo sve da osiguraju da se Ukrajina može braniti, američka politika sa
svojim partnerima iz Europske unije (EU), zauzela je sasvim drugačiji pristup
na Zapadnom Balkanu – regionu Europe koji je NATO identificirao kao žarište potencijalnog sukoba sa Rusijom – uglavnom povlađivajuči ruskim
satelitima čija je svrha daljna destabilizacija zapadnog Balkana.
Opasna
zapadna politika na Balkanu
Rat u Ukrajini ponudio je jedinstvenu priliku Zapadu
da dovrši integraciju zemalja zapadnog Balkana u euroatlantsku strukturu -
potez koji bi trajno zaštitio region - i Europu - od ponovog sukoba.
Ali politika SAD i EU prema
zapadnom Balkanu u protekloj godini ukazuje na to da je Zapad odustao od stvarne
političke transformacije potrebne regionu. Umjesto toga, kako bi balansirali
Rusiju na Balkanu i postigli barem privid „stabilnosti“, Zapad se fokusirao na
smirivanje regionalnih autokrata, prije svega onih bliskih Moskvi, da bi ih navodno
izvukao iz orbite Kremlja.
Ovakav pristup je
prvenstveno identificirao Srbiju i Hrvatsku kao regionalne „teškaše“ koji se
moraju smiriti da bi obezbjedili mir i bezbjednost na Balkanu. Međutim, ovo „umirenje“
samo olakšava ostvarenje njihovih krajnjih ciljeva -- ujedinjenja svih etničkih
Srba i svih etničkih Hrvata na zapadnom Balkanu unutar odvojenih zemalja kroz
uspostavljanje Velike Srbije i Velike Hrvatske, ideje koje su historijska
konstanta Beograda i Zagreba. Ovo je opasan put koji ima za cilj osiguravanje
regionalne hegemonije aneksiranjem dijelova teritorija i slabljenjem institucionalnog suvereniteta susjednih zemalja.
Iako je Crna Gora proživjela niz kriza predvođenih srpskim nacionalistima i pro-ruskim snagama, opasnosti politike povlađivanja
najvidiljivije su u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.
Povlađivanje
u Bosni i Hercegovini
Prijetnja Bosni i
Hercegovini ponovo je zorno ilustrirana početkom ove godine, kada su
secesionističke vlasti u entitetu Republika Srpska (RS) organizovale proslavu neustavnog praznika, a kojim bosanski Srbi
obilježavaju proglašenje tkzv. države na početku rata koji je počeo 1992. godine,
a u kojem je poginulo preko 100.000 ljudi. Prateća ceremonija uključivala je
paravojne marševe pro-ruske radikalne motociklističke bande Noćni vukovi,
medalju časti Putinu u odsustvu i aktivnosti koje veličaju počinioce genocida u
Bosni i Hercegovini.
Ovi protivzakoniti događaji
još jednom su pokazali odlučnost lidera bosanskih Srba Milorada Dodika u njegovim
nastojanjima da razbije bosansku državu uz prešutnu podršku vlada Srbije i Ruske Federacije. Dominacija ruskih tema,
prisustvo visokih ruskih i srpskih zvaničnika i niza ekstremno desnih europskih ličnosti ilustriraju razgranatu
mrežu aktera koji zajednički rade na potkopavanju europskih vrijednosti,
suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.
Nakon toga je u februaru
uslijedila posjeta predsjednika Narodne skupštine RS ruskoj Dumi. Delegacija
bosanskih Srba pozdravljena je ovacijama zbog stalne podrške ruskom djelovanju, što
je još jedan primjer ovog simbiotičkog odnosa. Štaviše, ranije ovog mjeseca
Dodik je učinio nove korake u svom nastojanju da nezakonito oduzme državnu
imovinu Bosne i Hercegovine u RS-u, uprkos nedavnoj presudi Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Ukoliko imovina ne bude predata,
Dodik je obećao da će pokrenuti formalnu secesiju od Bosne i Hercegovine (BiH).
Ipak, međunarodna zajednica
površno tretira ove prijetnje i provokacije. Christian Schmidt, visoki
predstavnik za Bosnu i Hercegovinu zadužen za implementaciju Dejtonskog sporazuma
i poštivanja Ustava, se umjesto toga fokusirao na izmjene izbornog zakona koje je nametnuo u oktobru prošle godine. Odluka
OHR-a u suštini je učvrstila izborni sistem koji prava pojedinaca, građana,
podređuje prioritetima tri glavne etničke grupe u zemlji, što je u suprotnosti
sa nizom presuda Europskog suda za ljudska prava koje je Bosna i Hercegovina
dužna provesti za članstvo u EU.
Schmidtove promjene samo jačaju etničku podjelu i diskriminaciju kroz proizvodnju etnički čistih političkih jedinica. SAD i EU, iako ne sve
njene države članice, direktno su podržale Schmidtov potez pod argumentom jačanja stabilnosti i
relaksacijom međuetničkih odnosa. U stvarnosti, izmjene pogoduju
jednoj hrvatskoj etnonacionalističkoj partiji, Hrvatska demokratska zajednica
(HDZ BiH), čiji se predsjednik Dragan Čović i ranije zalagao za promjene koje daju veću
vrijednost glasovima Hrvata iz područja u kojima dominira HDZ BiH.
Nadalje, ovo nametnuto
rješenje osmišljeno je u direktnoj saradnji sa liderima HDZ-a u susjednoj Hrvatskoj. U
drskom primjeru miješanja u unutrašnje poslove susjedne države, hrvatski
premijer Andrej Plenković koristio je brojne prilike da se otvoreno pohvali da radi s OHR-om na provedbi jedinstvenog
vanjskopolitičkog cilja Hrvatske -- nametanja prilagođenog izbornog zakona u
Bosni i Hercegovini.










