Vaskrnuće ruskog (vojnog) carstva

13.03.2021. 14:30

politicki.ba

Ruske oružane snage nisu bez problema. Pored toga što je to danas jedna moderna, profesionalna vojska opremljena sa modernim naoružanjem, njeni problemi se ogledaju u demografskim i finansijskim stavkama koje ne privlače dovoljno regruta.

Vaskrnuće ruskog (vojnog) carstva - slika 1

A. Husrep

Dolaskom Vladimira Putina na čelo Ruske Federacije, do tada na neki način zapostavljena ruske oružane snage su se opet našle u centru ruske politike.

Reforme koje je započeo Putin vratile su sjaj ruskim oružanim snagama. Promjene se najbolje vide u Siriji, prvom ruskom vojnom frontu koji je van post-sovjetske regije.

Sljedeći problem Moskve je taj što milijarde uložene u vojsku nisu pravilno raspoređene. Velika količina novca je uložena u razvijanje nuklearnog naoružanja dok su neke grane vojske ostale potpuno 'zaboravljene'.

Sigurno je da Rusija trenutno, a i u budućnosti ne može parirati NATO-u.

Postavlja se pitanje kolika je mogućnost da Rusija iskoristi svoje nuklearno oružje kako bi izbjegla odgovor za vojnu intervenciju u, recimo Baltičkoj regiji?

Ruska oružane snage nakon raspada Sovjetskog Saveza

U svom najboljem periodu Sovjetski Savez je bio jedna od dvije svjetske velesile. Istine radi, u nekim segmentima nuklearnog i konvencionalnog naoružanja je nadmašivao SAD i njegove saveznike.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza i pojave ekonomske krize u Rusiji vojna potrošnja je smanjena za čak 94 posto, a broj vojnika je sa brojke od četiri miliona došao na četvrtinu tog broja.

Dolaskom Vladimira Putina na vlast, vojna potrošnja se počela povećavati.

Problem ruskih vojnih snaga se sadržao u tome što sovjetske snage nisu bile moderno organizirane i „krasio“ ih je veliki broj vojnika sa dugim komandnim lancem.

Sovjetska vojska je bila pripremana za sukob koji se polako razvija na globalnom nivou, oslonjena na ogroman broj rezervista čija mobilizacija bi bila postepena. Ni jedan segment te vojske nije bio spreman za potrebe modernog ratovanja, a to je brz i precizan odgovor, a po potrebi i ista takva akcija.

Rezultati reformi sa početka milenija najbolje se vide u ilegalnoj aneksiji Krima iz 2014., kada je mali broj dobro obučenih vojnika ispunio svoj zadatak, kao i u vojnoj akciji Rusije u Siriji gdje su pored svega, van post-sovjetske sfere djelovanja, ispunili svoju političku glavnu misiju, a to je održanje Assadovog režima na vlasti.

Uprkos svim poboljšanjima i cjelokupnom napretku koji su doživjele Ruske oružane snage one su i dalje od onoga što bi Vladimir Putin želio.

Prema Putinovom dekretu iz 2020. cilj je da Rusija dođe do broja od milion aktivnih vojnika.

Ipak, Rusija se za ispunjavanje tog cilja najviše oslanja na vojni rok i regrute koji, zbog sve zahtjevnijeg modernog ratovanja, ne posjeduju dovoljno obuke.

Sljedeći problem sa vojnim rokom je nizak natalitet koji je primjetan u Rusiji od 1990. kada je došlo do demografskog pada.

Vojne plaće su također jedan od problema. Iako je u 2019. zabilježeno niz povećanja, one i dalje sa prosjekom od 320 eura ne prelaze nacionalni prosjek koji se kreće oko 560 eura. Bitno je istaknuti da i razlika koju donose razni bonusi, poput besplatnog stanovanja, ne doprinose da se razlika između ova dva prosjeka smanji.

Iako je teško za povjerovati, kao jedan od problema potpunoj profsionalizaciji ruske vojske predstavlja i vojni rok. Naime, pojedine strane u Ministartsvu odbrane zastupaju tezu da se ne smije 'ruskom čovjeku oduzeti čast i san da brani zemlju'.

Rusko naoružanje između istine i mita

Istina je da Rusija ima inovativno oružje za razliku od NATO-a i SAD-a i to je posebno vidljivo u nekim segmentima nuklarnog arsenala.

Ruski hiperzvučni projektil 'Avangard' je jedan od njih. Najavljen od strane Putina 2018. godine, svjetlo dana je ugledao tek 2020. Jasno je da prema karatkeristikama i informacijama koje posjedujemo ovaj projektil ne može biti zaustavljen od NATO odbrane.

Avangard je brži 20 puta od zvuka i kao takav nema konkurenciju.

SAD je nagovjestila da bi do 2022, u svome arsenalu mogla imati slično oružje.

Nuklearni krstareći projektil, Burevistik čiji su domet i manevrisanje neograničeni, možda neće biti spreman čak narednih deset godina.

Što se tiče konvencionalnog naoružanja, Rusija nema prednosti u odnosu na NATO savez, osim možda u sistemmu zračne odbrane gdje se njihov S-400 sistem nerijetko poredi kao konkurencija američkom Patriot sistemu.

Problem Rusije je nedovoljna finansijska moć. To se ogleda i u kupovini, jer koliko god bili uspješni morate i kupovati, kao i u ulaganju u odbranu.

Najpoznatiji primjer je tenk T-14 Armata, za kojeg Rusi kažu da je nenadmašiv, koji od svog predstavljana iz 2015. godine nije ušao u roster ruske vojske.

Isti je slučaj i sa ruskim avionom pete tzv. Stelt generacije poznatijeg kao Su-57. Kontigent od 52 aviona je trebao biti isporučen do 2020. Činjenica je da je tek u decembru 2020. prvi avion isporučen.

Da bi najbolje iskoristile svoje ograničeno finansiranje ruske oružane snage se, uglavnom fokusiraju na nadogradnju postojećeg oružja.

Svoje nedostatke koje nije lako nadomjestiti, kao što je izgradnja velikih brodova ili dronova, Rusija je nadoknađivala kupovinom. Tako je od Izraela kupila visokosofisticirane dronove, a od Francuske je trebala dobiti dva nosača helikoptera-Mistral, ali je taj ugovor otkazan.

Sankcije zapadnih zemalja su još jedan od problema za Rusiju koja je na taj način ograničena u proizvodnji nekih vrsta oružja.

Hibridno ratovanje

Hibridne mjere ili vrste napada se obično definiraju kao nevojne metode koje se koriste za destabilizaciju protivnika. Tu spadaju, dezinformacije, cyber napadi, ekonomski pritisak i uplitanje u izborne procese.

Najbolji primjer hibridnog djelovanje Rusije se može naći u Ukrajini gdje se one koriste u kombinaciji sa vojnom silom.

Na Krimu i Donbasu ruske dezinformacije imale su za cilj pridobiti lokalno stanovništvo i smanjiti povjerenje u kritike koje su dolazile iz vana.

Ekonomske mjere poput trgovinskog embarga i povećanja tranzitne cijene Ukrajini za ruski plin bile su popraćene hakerskim napadima na vladine urede i energetske infrastrukture.

Ovaj način ratovanja polako ide ka svom usponu jer ga karakterizira jako niska cijena za razliku od vojne akcije.

Poznat je hibridni ruski uticaj koji nije popraćen vojnim napadima. Napoznatiji primjeri su pokušaji miješanja u američke i francuske izbore. Zanimljivo je da pojedini analitičari govore da je ruska dominacija nad evropskim energetskim tržištem jedan vid hibridnog rata.

Neizostavan dio su svakako i nedržavni elemnti. Tu spadaju slobodni hakeri koje kordinira GRU, ruska vojna obavještajna agencija, zatim 'dobrovoljci' koji se bore u Donbasu, kao i plaćenici koji ratuju samoincijativno širom Bliskog Istoka. Ove grupe nisu direktno vezane za Rusiju, ali su jako bitan faktor djelovanja i izvršavanja prljavih operacija.

Jevgenij Prigožin je jedan od ljudi za kojeg se govori da stoji iza privatne vojske Wagner koja ratuje za ruske interese u Siriji i Libiji. Prigožin je inače čovjek sa američke 'crne liste'.

Prednosti hibridnih metoda ratovanja Rusija iskroištava jako dobro. U situaciji kada joj demografska slika i finansije ne dozvoljavaju konvencionalni tip ratovanja i trku u naoružanju, hibridne metode zahtjevaju manjak demokratije koje u Rusiji ima itekako.

Podsjetimo da je 2015. godine SAD ocijenio Rusiju kao svjetsku prijetnju broj jedan kada su u pitanju hibridne metode ratovanja. Rusija se također vješto koristi i nedržavnim elementima, koji joj daju pokriće i drže je dalje od propisa koji regulišu ovaj sektor.

Ruska vojna strategija - odbrambena ili napadačka?

Zvanični ruski strateški dokumenti bave se haotičnim i nepredvidljivim svijetom punim prijetnji. Najveća prijetnja na listi iz 2014. je NATO savez kojem Rusija zamjera da se protivno 'pravilima međunarodnog prava' postavlja kao dominatna sila.

Rusija posebno negodovanje izražava zbog širenja NATO-a na tradicionalnu tampon zonu koja se sastoji od post-sovjetskih država.

Prema Vojnoj doktrini, Rusija će svoje oružane snage isključivo koristiti za svoju i/ili zaštitu svojih saveznika. Međutim, postoji neslaganje sa onim kada se koristi ruska vojska, sa onim šta se dešava na terenu.

Intervencije Moskve u Gruziji i Ukrajini ne ispunjavaju ni jedan od uslova za upotrebu sile. Niti je bilo agresije na Rusiju, niti su proruski separatisti bili ruski državljani u vrijeme početka sukoba.

Svrsihdno je napomenuti da, doktrina vojnu akciju predviđa u skladu sa općepriznatim načelima i normama Međunarodnog prava i međunarodnih ugovora čiji potpisnik je i Ruska Federacija.

Ruski upadi u susjedne zemlje krše teritorijalni integritet tih zemalja utvrđen poveljom UN-a i Memorandumom iz Budimpešte iz 1994., u kojem se Rusija obavezala da će poštovati Ukrajinski suverenitet i granice.

Vojna intervencija u Siriji je također neuskladiva sa Vojnom doktrinom. Ruske akcije, odnosno nerekacije, nakon obaranja njenog aviona od strane Turske su jasan pokazatelj izbjegavanja otvorene konfrotacije sa brojčano nadmoćnijim NATO savezom.

U siriji su ruske snage blisko sarađivale s svojim američkim kolegama kako bi se smanjio rizik od sukoba. Ipak, kada su kurdske snage, podržane od strane SAD, ubile nekoliko desetina ruskih plaćenika Kremlj je odbio da reaguje kazavši da nema nikakvih dodirnih tačak sa tim plaćenicima.

Sve navedeno ne isključuje mogućnost potencijalnog, ograničenog ruskog napada na pojedine baltičke zemlje. Spomenimo samo vojne baterije zračne odbrane raspoređene na ruskim granicama. Takvim sistemima teško da avioni NATO saveza mogu nanijeti štetu. U tom slučaju ti sistemi duboko zadiru u teritorije susjednih baltičkih zemalja i Poljske i mogu biti iskorišteni i za napad.

NATO savez nema odgovora na ograničenu rusku agresiju. U slučaju totalnog rata, prvenstveno zbog neprihvatljivo visokih troškova, Rusija ne bi mogla da uradi ništa kao ni NATO u ograničenoj agresiji.

Nuklearno pitanje

Službeni stav Rusije o upotrebi nuklearnog oružja mijenjao se tokom godina. Danas, ruska doktrina upotreba nukleranog oružja dosta liči na američku koja predviđa upotrebu nuklearnog oružja u slučaju 'odbrane vitalnih nacionalnih interesa' kao i napada na civilno stanovništvo i nuklearne snage.

Neki analitičari smatraju da je Rusija spremna koristitit svoje nuklearno oružje mnogo prije, nego što to sugerira zvanična doktrina.

Naprimjer, američki pregled nuklearnog držanja iz 2018. godine vjeruje da bi, a sve kako bi nadoknadila slabost svojih konvencionalnih snaga, Rusija bila spremna da izvede manje nuklearne napade čak i u manjim sukobima kako bi na brz način okončala borbe, ili spriječila NATO intervenciju.

Razlog za ovakvno nešto ističe se u redovnim velikim vojnim vježbama nestrateškog nuklearnog oružja. Ovu pojavu komentiraju i ruski analitičari. Ipak, službeni stav Moskve je da je nuklearno oružje odvraćajući faktor koji se koristi pod ekstremnim pritiskom.

Vojska kao sredstvo vanjske politike

Ono što je neupitno jeste to da, Rusija postavlja svoje oružane snage u centar svoje vanjske politike.

Može se to reći i za one neoficijalne poput Wagner grupe koja djeluje u Siriji i Libiji. Cilj politike u čijem je glavnom fokusu vojska jeste potvrđivanje Rusije kao velike sile.

Kristalno je jasno da ne želi u blizini svojih granica snage NATO saveza, i to opravdava njene vojne itervencije u Ukrajini i Gruziji.

Zbog svoje dvolične, neprincipijalne i opasne vanjske politike Rusija je suočena sa teškim nizom sankcija. Ipak, čini se da je to cijena koju je spremna platiti, kako ne bi gledala NATO snage na svojim granicama.

Intervenciju u Siriji Moskva je pravdala univerzalnom borbom protiv terorizma i radikalizma. Ipak, činjenica je da je borba protiv ISIL-a bila rezervirana na SAD i njegove saveznike. Rusi su imali za cilj da održe Assada na vlasti i zadrže proruski uticaj u ovom dijelu sredozemlja kako bi ometali NATO snage na Sredozemnom moru.

Ruske oružane snage u javnom mišljenju

Ruska vojska je druga institucija u koju Rusi imaju najviše povjerenja, odmah iza predsjedničke funkcije Vladimira Putina. Mišljenje o oružanim snagama je konstantno visoko. Posebno je interesantno da su Rusi javiše zahvalni Putinu upravo na reformama u sektoru vojske.

Neka od istraživanja pokazuju da se Rusi više boje rata od bilo čega drugog, izuzevši porodične bolesti.

Istraživanja iz 2019. pokazuju da većina Rusa misli da je povlačenje njihove vojske iz Sirije prijeko potrebno.

Bez obzira što se Rusija posmatra kao autoritarna državan, Putin ne može potpuno igonorirati javno mišljenje koje ima ulogu u kreiranju odbrambene politike.

Sa porastom vojnih žrtava u Ukrajini 2015. godine Putin je potpisao dekret kojim se zabranjuje objavljivanje informacija o pogibijama ruskih vojnika 'tokom specijalnih operacija'.

Podijelite:

Facebook X / Twitter