Ruske oružane snage nisu bez problema. Pored toga što je to danas jedna moderna, profesionalna vojska opremljena sa modernim naoružanjem, njeni problemi se ogledaju u demografskim i finansijskim stavkama koje ne privlače dovoljno regruta.
A. Husrep
Dolaskom
Vladimira Putina na čelo Ruske Federacije, do tada na neki način zapostavljena
ruske oružane snage su se opet našle u centru ruske politike.
Reforme
koje je započeo Putin vratile su sjaj ruskim oružanim snagama. Promjene se
najbolje vide u Siriji, prvom ruskom vojnom frontu koji je van post-sovjetske
regije.
Ruske
oružane snage nisu bez problema. Pored toga što je to danas jedna moderna,
profesionalna vojska opremljena sa modernim naoružanjem, njeni problemi se ogledaju
u demografskim i finansijskim stavkama koje ne privlače dovoljno regruta.
Sljedeći
problem Moskve je taj što milijarde uložene u vojsku nisu pravilno raspoređene.
Velika količina novca je uložena u razvijanje nuklearnog naoružanja dok su neke
grane vojske ostale potpuno 'zaboravljene'.
Sigurno
je da Rusija trenutno, a i u budućnosti ne može parirati NATO-u.
Postavlja
se pitanje kolika je mogućnost da Rusija iskoristi svoje nuklearno oružje kako
bi izbjegla odgovor za vojnu intervenciju u, recimo Baltičkoj regiji?
Ruska oružane
snage nakon raspada Sovjetskog Saveza
U
svom najboljem periodu Sovjetski Savez je bio jedna od dvije svjetske velesile.
Istine radi, u nekim segmentima nuklearnog i konvencionalnog naoružanja je
nadmašivao SAD i njegove saveznike.
Nakon
raspada Sovjetskog Saveza i pojave ekonomske krize u Rusiji vojna potrošnja je
smanjena za čak 94 posto, a broj vojnika je sa brojke od četiri miliona došao
na četvrtinu tog broja.
Dolaskom
Vladimira Putina na vlast, vojna potrošnja se počela povećavati.

Problem
ruskih vojnih snaga se sadržao u tome što sovjetske snage nisu bile moderno
organizirane i „krasio“ ih je veliki broj vojnika sa dugim komandnim lancem.
Sovjetska
vojska je bila pripremana za sukob koji se polako razvija na globalnom nivou,
oslonjena na ogroman broj rezervista čija mobilizacija bi bila postepena. Ni
jedan segment te vojske nije bio spreman za potrebe modernog ratovanja, a to je
brz i precizan odgovor, a po potrebi i ista takva akcija.
Rezultati
reformi sa početka milenija najbolje se vide u ilegalnoj aneksiji Krima iz
2014., kada je mali broj dobro obučenih vojnika ispunio svoj zadatak, kao i u
vojnoj akciji Rusije u Siriji gdje su pored svega, van post-sovjetske sfere
djelovanja, ispunili svoju političku glavnu misiju, a to je održanje Assadovog
režima na vlasti.
Uprkos
svim poboljšanjima i cjelokupnom napretku koji su doživjele Ruske oružane snage
one su i dalje od onoga što bi Vladimir Putin želio.
Prema
Putinovom dekretu iz 2020. cilj je da Rusija dođe do broja od milion aktivnih
vojnika.
Ipak,
Rusija se za ispunjavanje tog cilja najviše oslanja na vojni rok i regrute
koji, zbog sve zahtjevnijeg modernog ratovanja, ne posjeduju dovoljno obuke.
Sljedeći
problem sa vojnim rokom je nizak natalitet koji je primjetan u Rusiji od 1990.
kada je došlo do demografskog pada.
Vojne
plaće su također
jedan od problema. Iako je u 2019. zabilježeno niz povećanja, one i dalje sa
prosjekom od 320 eura ne prelaze nacionalni prosjek koji se kreće oko 560 eura.
Bitno je istaknuti da i razlika koju donose razni bonusi, poput besplatnog
stanovanja, ne doprinose da se razlika između ova dva prosjeka smanji.
Iako
je teško za povjerovati, kao jedan od problema potpunoj profsionalizaciji ruske
vojske predstavlja i vojni rok. Naime, pojedine strane u Ministartsvu odbrane
zastupaju tezu da se ne smije 'ruskom čovjeku oduzeti čast i san da brani
zemlju'.

Rusko naoružanje
između istine i mita
Istina
je da Rusija ima inovativno oružje za razliku od NATO-a i SAD-a i to je posebno
vidljivo u nekim segmentima nuklarnog arsenala.
Ruski
hiperzvučni projektil 'Avangard' je jedan od njih. Najavljen od strane Putina
2018. godine, svjetlo dana je ugledao tek 2020. Jasno je da prema
karatkeristikama i informacijama koje posjedujemo ovaj projektil ne može biti
zaustavljen od NATO odbrane.
Avangard
je brži 20 puta od zvuka i kao takav nema konkurenciju.
SAD
je nagovjestila da bi do 2022, u svome arsenalu mogla imati slično oružje.
Nuklearni
krstareći projektil, Burevistik čiji su domet i manevrisanje neograničeni,
možda neće biti spreman čak narednih
deset godina.
Što
se tiče konvencionalnog naoružanja, Rusija nema prednosti u odnosu na NATO
savez, osim možda u sistemmu zračne odbrane gdje se njihov S-400 sistem
nerijetko poredi kao konkurencija američkom Patriot sistemu.
Problem
Rusije je nedovoljna finansijska moć. To se ogleda i u kupovini, jer koliko god
bili uspješni morate i kupovati, kao i u ulaganju u odbranu.
Najpoznatiji
primjer je tenk T-14 Armata, za kojeg Rusi kažu da je nenadmašiv, koji od svog
predstavljana iz 2015. godine nije ušao u roster ruske vojske.
Isti
je slučaj i sa ruskim avionom pete tzv. Stelt generacije poznatijeg kao Su-57.
Kontigent od 52 aviona je trebao biti isporučen do 2020. Činjenica je da je tek
u decembru 2020. prvi avion isporučen.
Da
bi najbolje iskoristile svoje ograničeno finansiranje ruske oružane snage se,
uglavnom fokusiraju na nadogradnju postojećeg oružja.
Svoje
nedostatke koje nije lako nadomjestiti, kao što je izgradnja velikih brodova
ili dronova, Rusija je nadoknađivala kupovinom. Tako je od Izraela kupila
visokosofisticirane dronove, a od Francuske je trebala dobiti dva nosača
helikoptera-Mistral, ali je taj ugovor otkazan.
Sankcije
zapadnih zemalja su još jedan od problema za Rusiju koja je na taj način
ograničena u proizvodnji nekih vrsta oružja.
Hibridno
ratovanje
Hibridne
mjere ili vrste napada se obično definiraju kao nevojne metode koje se koriste
za destabilizaciju protivnika. Tu spadaju, dezinformacije, cyber napadi,
ekonomski pritisak i uplitanje u izborne procese.
Najbolji
primjer hibridnog djelovanje Rusije se može naći u Ukrajini gdje se one koriste
u kombinaciji sa vojnom silom.
Na
Krimu i Donbasu ruske dezinformacije imale su za cilj pridobiti lokalno
stanovništvo i smanjiti povjerenje u kritike koje su dolazile iz vana.
Ekonomske
mjere poput trgovinskog embarga i povećanja tranzitne cijene Ukrajini za ruski
plin bile su popraćene hakerskim napadima na vladine urede i energetske infrastrukture.
Ovaj
način ratovanja polako ide ka svom usponu jer ga karakterizira jako niska
cijena za razliku od vojne akcije.
Poznat
je hibridni ruski uticaj koji nije popraćen vojnim napadima. Napoznatiji
primjeri su pokušaji miješanja u američke i francuske izbore. Zanimljivo je da
pojedini analitičari govore da je ruska dominacija nad evropskim energetskim
tržištem jedan vid hibridnog rata.
Neizostavan
dio su svakako i nedržavni elemnti. Tu spadaju slobodni hakeri koje kordinira
GRU, ruska vojna obavještajna agencija, zatim 'dobrovoljci' koji se bore u
Donbasu, kao i plaćenici koji ratuju samoincijativno širom Bliskog Istoka. Ove
grupe nisu direktno vezane za Rusiju, ali su jako bitan faktor djelovanja i
izvršavanja prljavih operacija.
Jevgenij
Prigožin je jedan od ljudi za kojeg se govori da stoji iza privatne vojske
Wagner koja ratuje za ruske interese u Siriji i Libiji. Prigožin je inače
čovjek sa američke 'crne liste'.
Prednosti
hibridnih metoda ratovanja Rusija iskroištava jako dobro. U situaciji kada joj
demografska slika i finansije ne dozvoljavaju konvencionalni tip ratovanja i
trku u naoružanju, hibridne metode zahtjevaju manjak demokratije koje u Rusiji
ima itekako.
Podsjetimo
da je 2015. godine SAD ocijenio Rusiju kao svjetsku prijetnju broj jedan kada
su u pitanju hibridne metode ratovanja. Rusija se također vješto koristi i
nedržavnim elementima, koji joj daju pokriće i drže je dalje od propisa koji
regulišu ovaj sektor.

Ruska vojna
strategija - odbrambena ili napadačka?
Zvanični
ruski strateški dokumenti bave se haotičnim i nepredvidljivim svijetom punim
prijetnji. Najveća prijetnja na listi iz
2014. je NATO savez kojem Rusija zamjera da se protivno 'pravilima
međunarodnog prava' postavlja kao dominatna sila.
Rusija
posebno negodovanje izražava zbog širenja NATO-a na tradicionalnu tampon zonu
koja se sastoji od post-sovjetskih država.
Prema
Vojnoj doktrini, Rusija će svoje oružane snage isključivo koristiti za svoju
i/ili zaštitu svojih saveznika. Međutim, postoji neslaganje sa onim kada se koristi
ruska vojska, sa onim šta se dešava na terenu.
Intervencije
Moskve u Gruziji i Ukrajini ne ispunjavaju ni jedan od uslova za upotrebu sile.
Niti je bilo agresije na Rusiju, niti su proruski separatisti bili ruski
državljani u vrijeme početka sukoba.
Svrsihdno
je napomenuti da, doktrina vojnu akciju predviđa u skladu sa općepriznatim
načelima i normama Međunarodnog prava i međunarodnih ugovora čiji potpisnik je
i Ruska Federacija.
Ruski
upadi u susjedne zemlje krše teritorijalni integritet tih zemalja utvrđen
poveljom UN-a i Memorandumom iz Budimpešte iz 1994., u kojem se Rusija
obavezala da će poštovati Ukrajinski suverenitet i granice.
Vojna
intervencija u Siriji je također neuskladiva sa Vojnom doktrinom. Ruske akcije,
odnosno nerekacije, nakon obaranja njenog aviona od strane Turske su jasan
pokazatelj izbjegavanja otvorene konfrotacije sa brojčano nadmoćnijim NATO
savezom.
U
siriji su ruske snage blisko sarađivale s svojim američkim kolegama kako bi se
smanjio rizik od sukoba. Ipak, kada su kurdske snage, podržane od strane SAD,
ubile nekoliko desetina ruskih plaćenika Kremlj je odbio da reaguje kazavši da
nema nikakvih dodirnih tačak sa tim plaćenicima.
Sve
navedeno ne isključuje mogućnost potencijalnog, ograničenog ruskog napada na
pojedine baltičke zemlje. Spomenimo samo vojne baterije zračne odbrane
raspoređene na ruskim granicama. Takvim sistemima teško da avioni NATO saveza
mogu nanijeti štetu. U tom slučaju ti sistemi duboko zadiru u teritorije
susjednih baltičkih zemalja i Poljske i mogu biti iskorišteni i za napad.
NATO
savez nema odgovora na ograničenu rusku agresiju. U slučaju totalnog rata,
prvenstveno zbog neprihvatljivo visokih troškova, Rusija ne bi mogla da uradi
ništa kao ni NATO u ograničenoj agresiji.
Nuklearno pitanje
Službeni
stav Rusije o upotrebi nuklearnog oružja mijenjao se tokom godina. Danas, ruska
doktrina upotreba nukleranog oružja dosta liči na američku koja predviđa
upotrebu nuklearnog oružja u slučaju 'odbrane vitalnih nacionalnih interesa'
kao i napada na civilno stanovništvo i nuklearne snage.
Neki
analitičari smatraju da je Rusija spremna koristitit svoje nuklearno oružje
mnogo prije, nego što to sugerira zvanična doktrina.
Naprimjer,
američki pregled nuklearnog držanja iz 2018. godine vjeruje da bi, a sve kako bi nadoknadila slabost svojih
konvencionalnih snaga, Rusija bila spremna da izvede manje nuklearne napade čak
i u manjim sukobima kako bi na brz način okončala borbe, ili spriječila NATO
intervenciju.
Razlog
za ovakvno nešto ističe se u redovnim velikim vojnim vježbama nestrateškog
nuklearnog oružja. Ovu pojavu komentiraju i ruski analitičari. Ipak, službeni
stav Moskve je da je nuklearno oružje odvraćajući faktor koji se koristi pod
ekstremnim pritiskom.

Vojska kao
sredstvo vanjske politike
Ono
što je neupitno jeste to da, Rusija postavlja svoje oružane snage u centar
svoje vanjske politike.
Može
se to reći i za one neoficijalne poput Wagner grupe koja djeluje u Siriji i
Libiji. Cilj politike u čijem je glavnom fokusu vojska jeste potvrđivanje
Rusije kao velike sile.
Kristalno
je jasno da ne želi u blizini svojih granica snage NATO saveza, i to opravdava
njene vojne itervencije u Ukrajini i Gruziji.
Zbog
svoje dvolične, neprincipijalne i opasne vanjske politike Rusija je suočena sa
teškim nizom sankcija. Ipak, čini se da je to cijena koju je spremna platiti, kako
ne bi gledala NATO snage na svojim granicama.
Intervenciju
u Siriji Moskva je pravdala univerzalnom borbom protiv terorizma i radikalizma.
Ipak, činjenica je da je borba protiv ISIL-a
bila rezervirana na SAD i njegove saveznike. Rusi su imali za cilj da
održe Assada na vlasti i zadrže proruski uticaj u ovom dijelu sredozemlja kako
bi ometali NATO snage na Sredozemnom moru.
Ruske oružane
snage u javnom mišljenju
Ruska
vojska je druga institucija u koju Rusi imaju najviše povjerenja, odmah iza
predsjedničke funkcije Vladimira Putina. Mišljenje o oružanim snagama je
konstantno visoko. Posebno je interesantno da su Rusi javiše zahvalni Putinu
upravo na reformama u sektoru vojske.
Neka
od istraživanja pokazuju da se Rusi više boje rata od bilo čega drugog,
izuzevši porodične bolesti.
Istraživanja
iz 2019. pokazuju da većina Rusa misli da je povlačenje njihove vojske iz
Sirije prijeko potrebno.
Bez
obzira što se Rusija posmatra kao autoritarna državan, Putin ne može potpuno
igonorirati javno mišljenje koje ima ulogu u kreiranju odbrambene politike.
Sa
porastom vojnih žrtava u Ukrajini 2015. godine Putin je potpisao dekret kojim
se zabranjuje objavljivanje informacija o pogibijama ruskih vojnika 'tokom
specijalnih operacija'.