Upozorenja: Pogrešne promjene Izbornog zakona BiH podijelit će državu

„Dvadeset i pet godina nakon potpisivanja Dejtonsko-pariškog mirovnog sporazuma u decembru 1995. godine, kojim je potvrđen međunarodni suverenitet Bosne i Hercegovine nakon godina rata, čini se da se potonja vratila tamo gdje je bila prije izbijanja sukoba u aprilu 1992. godine“, piše Joseph Marko.

Ovaj stručnjak ustavnog prava i sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine od 1997. do 2002. godine, objavio je analizu o situaciji u BiH na web stranici balcanicaucaso.org.

On se osvrće i na "non-paper" za koji se autorstvo pripisuje Janezu Janši, a koji je navodno poslan i predsjedniku Evropskog vijeća Charlesu Michelu.

Za Marka, radi se o „probnom kamen bačen u ribnjak radi provjere probuđenih reakcija“.

Pojašnjava da se radi o testiranju ideje podjele BiH, te stvaranja "velike Albanije" kroz uniju Kosova s Albanijom i "velike Srbije" kroz spajanje „Republike Srpske, entiteta Bosne i Hercegovine, sa Srbijom kako bi se potonjoj nadoknadio gubitak Kosova“.

„Da bi se ovi etnonacionalni dvorci od pijeska dovršili s logikom koja slijedi, hercegovačkim kantonima drugog bosanskog entiteta, "Federacija Bosne i Hercegovine" (F BiH) - koji imaju većinsko hrvatsko stanovništvo - predlaže se pridruživanje Hrvatskoj.

Ostala bi nepotpuna Bosna sa stanovništvom, dakle sa muslimansko-bosanskom većinom.

Je li ovaj "ne-papir" napisao i poslao u Brisel slovenački premijer Janez Janša - kako se šuška - predmet je žustrih rasprava, ali sigurno ne nedostaje ni političke važnosti jer će Slovenija preuzeti predsjedanje Vijećem EU krajem juna ove godine“, piše Marko.

Vraćajući se na reformu Izbornog zakona BiH, on navodi da HDZ zagovara promjenekoje bi im osigurle "legitimno predstavljanje“, kako bi se blokirala praksa da se hrvatski predstavnici u institucijama o kojima se glasa, budu izabrani – prema tvrdnjama HDZ-a, bošnjačkim glasovima.

„Srpska nacionalistička stranka SNSD pridružila se hrvatskoj nacionalističkoj stranci i sada obje prijete da će blokirati sljedeće izbore 2022. godine, ako ne bude uvedena potrebna reforma“, navodi on dalje.

„Reforma bosanskog izbornog sistema jedan je od najvećih izazova u zemlji od Dejtonskog sporazuma, jer otvara kritična pitanja o odnosima između svoja tri konstitutivna naroda, kao i samoj prirodi bosanskog političkog sistema.

U tom kontekstu, trenutni pregovori, koji se vode iza zatvorenih vrata o reformi izbornog zakona između političkih stranaka u Bosni i Hercegovini, pod posredovanjem predstavnika Sjedinjenih Američkih Država, Evropske komisije i OSCE-a poprimaju potpuno novo značenje.

Legitimno je postaviti pitanje - više ne samo retoričko - hoće li predloženi amandman na izborni zakon za koji se posebno zalaže hrvatska stranka HDZ-a BiH, pod vodstvom njenog predsjednika Dragana Čovića, a uz podršku SAD i EU – otvoriti istu onu ta Pandorinu kutiju koja je 1991. dovela do rasparčavanja međunarodno priznate suverene države Bosne i Hercegovine“.

Marko podsjeća i da je polazište za politički zahtjev za reformu izbornog zakona bio takozvani "slučaj Ljubić" i presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz 2016.

On podsjeća i na odluku Ustavnog suda BiH iz 2000. godine o konstitutivnosti.

Pojašnjava da je i zaključak „da ovo pravo na "kolektivnu" jednakost nikako nije apsolutno, već se mora pomiriti sa pojedinačnim pravom svakog građanina na jednakost pred zakonom, bez obzira na jezik, vjeru, kulturu itd., jedini način da se građani zaštite od etničke diskriminacije“.

Ljubić i Čović kroz "legitimno predstavljanje" u pitanje dovode popunu delegata Doma naroda F BiH iz kantona gdje HDZ nema (jače) uporište.

„Stoga se sedmicama, ako ne i mjesecima, raspravlja o reformi izbornog zakona na osnovu toga što presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o slučaju "Ljubić" još uvijek nije „pravilno provedena“.

No, Marko smatra da je presuda provedena, „suprotno onome što je izjavio predsjednik HDZ-a BiH Čović“.

„U prilog ovom zaključku ide i činjenica da Ustavni sud, zapravo, nije proglasio neustavnom onu odredbu izbornog zakona koja predviđa dodjelu mjesta sa izabranim članom drugog kantona, suprotno onome na što se žalitelj žali.

I stoga u disciplini izbornog postupka ne postoji „praznina“ koju bi bilo potrebno popuniti izmjenama i dopunama Izbornog zakona, što se više nego jasno pokazalo ispravnim provođenjem općih izbora 2018. na osnovu trenutne zakonske regulative.

Nadalje, zahtjev HDZ-a za "legitimnim zastupanjem" za pravno sankcioniranje isključivo etno-nacionalnog zastupanja - a s njim i svi drugi ekskluzivni oblici zastupanja - ni na koji način ne može koegzistirati sa spomenutom rečenicom Ustavnog suda o "sastavnici" narodi "u kojima je zabranjena individualna etnička diskriminacija građana, pa čak ni sa nizom presuda Europskog suda za ljudska prava (ECHR) koje još nisu provedene, jer etnonacionalističke stranke ne razmatraju neophodnu reformu ustava od tri konstitutivna naroda koji imaju većinu u Parlamentu. Sve to uprkos činjenici da je Komisija EU 2019. godine reformu ustava postavila kao uslov za dodjelu statusa kandidata za članstvo u Bosni i Hercegovini.

Iz presuda Sejdić i Finci 2009., Zornić 2014., Pilav 2016., Šlaku 2016., što je ponovo potvrđeno presudom Pudarić iz decembra 2020., bilo je jasno da etno-nacionalni udio sankcioniran Dejtonskim ustavom u korist tri konstitutivna naroda za predsjednika i za Dom naroda krši član 3. 1. Dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima (ECHR), jer isključuje pravo da se kandidiraju svi oni građani koji ne žele biti pripadnicima jednog od tri konstitutivna naroda ili koji se ne žele etnički izjašnjavati ili čak samo koji imaju prebivalište u "pogrešnom" entitetu.

Stoga, ako bi se provodio zahtjev HDZ-a za "legitimnim predstavljanjem", u svakom slučaju bi postojala etnička diskriminacija birača.

A pojedinačno pravo da ne bude podvrgnuto bilo kojoj subjektivnoj obavezi da se izjasni - kao zaštita od etničke diskriminacije - zagarantirano je stalnom jurisprudencijom Suda u Strazburu, ne samo Evropskom konvencijom o ljudskim pravima već i članom 3. Konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, koji kao Aneks I Dejtonskog ustava ima ustavnu vrijednost u Bosni i Hercegovini i, prema sudskoj praksi Ustavnog suda, tamo nalazi direktnu primjenu.

Slijedom toga, može se reći da se politički zahtjev HDZ-a i BiH za reformom izbornog zakona kako bi se zajamčila "legitimna zastupljenost“ ni na koji način ne smije smatrati pravnom nužnošću povezanom s provedbom presude Ustavnog suda u predmetu Ljubić.

Takva provedba zahtjevala bi kršenje stubova ne samo dejtonskog ustavnog sistema, već i principe Evropske konvencije i relevantne sudske prakse Suda za ljudska prava u Strazburu.

Ako bi predstavnici međunarodne zajednice podržali ove prijedloge, političke posljedice provođenja isključivo etnonacionalne zastupljenosti čak i samo za druge komore parlamenta na državnom i entitetskom nivou pogodovale bi teritorijalnoj podjeli i institucionalnoj nacionalnoj segregaciji.

U svakom slučaju, takva izborna "reforma" značila bi mnogo koraka unatrag s obzirom na brojne napore mnogih aktera i nadu mnogih građana kojima je dosta etnokratski strukturirane kleptokratije“, zaključuje Marko.