Trumpizam i "srpski svijet"

Piše: Damir Rastoder

Donald Trump je konačno bacio bijeli peškir i pomirio se sa činjenicom da neće dobiti drugi predsjednički mandat. Najgori predsjednik u historiji SAD je izgubio izbore, ali to ne znači da je “TRUMPIZAM” i definitivno poražen. Ni u Americi, a ni u drugim zemljama sa autoritarnim vladama, koje su manje ili više otvoreno podržavale Trumpa, od brazilskog predsjednika Bolsonara, preko Janše i Orbana, do Vučića i Dodika. Svakako, ovom spisku trebalo bi dodati i neke druge koloritne ličnosti poput Šešelja i jednog od čelnika prosrpskog Demokratskog fronta u Crnoj Gori Nebojše Medojevića, koji i dalje istrajavaju na tezi da je “Trump pokraden od strane duboke države”. 

Šta je zapravo TRUMPIZAM i zašto se tako lako “primio” i u drugim djelovima svijeta, naročito u zemljama sa nerazvijenom političkom kulturom, slabim institucijama i jakim liderima sa “mesijanskim” ambicijama? 

Za četiri godine svoje vladavine, Donald Trump je pokazao koliko razarajuće djejstvo može imati kombinacija nacionalizma i populizma, začinjena s arogancijom, beskrupuloznošću, makijavelizmom, deideologizacijom i posebno zloupotrebom medija i društvenih mreža. Ako još imate čitave društvene grupe, koje vas bezrezervno podržavaju, bez obzira šta vi radite, govorite i kakve rezultate postižete, onda je stvoren okvir za svojevrstan sistem i oblik vladavine, koji je najsličniji onom koji je Trump uveo u Bijelu kuću. Njegovi podržavaoci su više navijači, nego birači. Oni koji su protestirali ispred Kapitola nisu dominantno nezadovoljni postojećom elitom, oni su društvena margina koja će biti uvijek nezadovoljna, ma ko bio na vlasti, samo je pitanje ko je spreman da to nezadovoljstvo (zlo)upotrijebi u političke svrhe, predstavljajući se kao njihov zaštitnik, po cijenu rušenja demokratskih institucija, duge tradicije i važećih pravila i standarda.

 Za sve populiste, ljudi su samo brojevi, koji gube značaj kad odigraju ulogu. Čim je uvideo da je svojevrsni puč propao i da bi mečka mogla da zaigra bukvalno pred njegovim vratima, Trump je, bez blama, osudio protestante, iste one koje je sam pozivao i ohrabrivao, i nijednom riječju ne pokazujući empatiju prema onima koji su u neredima stradali, a ni onima koji će zaraditi višegodišnje zatvorske kazne. Još jednom se pokazalo da je populizam najopasniji za one na koje se populista poziva i čije interese navodno štiti.

Druga važna poruka iz ovih dešavanja je da populisti obično dolaze na vlast na izborima, ali da teško odlaze sa vlasti preko glasačkih kutija, čak i kad izgube sa 10% razlike u glasovima, kao sto je bio slučaj kod Bidena i Trumpa. Izbori su za njih pravedni i legitimni samo kad oni pobjede. Kada izgube, rezultati se najpre relativizuju, a potom potpuno osporavaju, do toga da morate na nosilima da ih iznosite iz ureda.
Treće naravnoučenije je da populističke ekstremiste i desničare možete držati pod kakvom-takvom kontrolom samo dok se nalaze u opoziciji. Njihova eventualna vrijednosna emancipacija je nemoguća misija. Njih morate stalno da pobjeđujete na izborima, a ne da se nadate nekoj nebeskoj katarzi i unutarnjoj transformaciji. Praviti saveze i koalicije sa njima je takođe đavolski posao. Iz takvih partnerstava, gotovo redovito, liberali, ljevičari i demokrate, izlaze značajno oslabljeni, a skoro nikada se ne dešava da nacionalisti i populisti “pređu na drugu stranu rijeke”, odnosno da promijene svoju političku orjentaciju.

E sad dolazimo do ključnog pitanja: kakve veze gore rečeno ima sa tzv. „srpskim svijetom, novim narativom koji predstavlja eufemizam za Veliku Srbiju 2.0, a koja ne bi bila na granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, već u četvorouglu Podgorica-Sjeverna Mitrovica-Beograd-Banja Luka? Upravo iz razloga što je Trump na prostoru ovog četvorougla imao veću podršku, nego u bilo kojoj američkoj državi.

Srpski svijet u ogromnoj većini mrzi Ameriku, a gotovo plebiscitarno voli Trumpa. SAD nisu omiljene zbog bombardiranja Srbije i nenaklonjenosti za “srpsku stvar” u prošlosti, a Trump se obožava, još malo pa kao Putin, iz nekoliko razloga.

Kao prvo, on je američku politiku skoro povukao sa Balkana, što je otvorilo prostor za jačanje ruskog utjecaja, a samim tim i za bolju poziciju Beograda. Zbog promijenjenih međunarodnih okolnosti, Vučić je procijenio da je došao trenutak da se Miloševićevi porazi iz prošlosti ili neutraliziraju, ili čak pretvore u pobjede. Za tako nešto je bio potreban jak Putin u Moskvi, slaba EU u Briselu i nezainteresiran predsjednik u Vašingtonu. I sve se naprosto složilo.

Na svojoj koži je to prva osjetila Crna Gora,odnosno predsjednik Milo Đukanović, koji je ovu malu zemlju uspio otrgnuti iz ruskog zagrljaja,ali je Trumpova administracija žmirila na oba oka u slučaju brutalnog uplitanja Moskve i Beograda u izborni proces u "drugoj srpskoj državi".

I ne samo da se niko oglasio nije,već je američka ambasadorka u Crnoj Gori Judy Rising Reinke gotovo neskriveno podržavala ovdašnju nacionalističku opoziciju, tvrdeći čak da će "Milo Đukanović prije izvesti tenkove na ulice nego priznati izborni poraz".

Kada je ugledna crnogorska novinarka Tamara Nikčević ovu sramnu izjavu Trumpove abasadorice učinila dostupnom javnosti, uslijedili su brutalni napadi na nju, zbog navodnog nepoštovanja profesionalnih standarda, ali ne i demanti te izjave, do dana danasnjeg.