Svakog gosta pet godina dosta

Piše: Amir Sužanj

Odlazi nam raja. Nakon haman pet godina, Bosnu i Hercegovinu će, čim mu nađu i imenuju nasljednika, napustiti dobrodušni čičica s cvikerima – Kristijan Šmit. Čovjek kosmopolitske širine, njemačke pedantnosti i blagog osmijeha - k’o čiča Triša, mlinar iz Ćopićeve knjige - uspio je svojim odlukama navući na sebe ljutnju skoro svih političkih struktura u Bosni i Hercegovini, a i oni što su im odluke išle u korist na kraju poručiše kako OHR nakon Šmitovog mandata treba transormisati i izmjestiti iz Bosne i Hercegovine. Jes’, pa da nam međunarodni stečajni upravnik države donosi odluke iz daljine, k’o što su nekad, gluho i daleko bilo, radili kolonijalni upravitelji i gospodari. Pa nije ovo 19 vijek... I nije ovo Afrika da nam neko suspenduje Ustav iz raznih Londona, Berlina, Vašingtona, Brisela i drugih bjelosvjetskih centara moći. 

Čika Šmit je to sa puno topline i takta radio ovdje, među nama, nek se zna da nam niko sa strane ne tutoriše nad životom. On je bio tako maštovit da nam je i izbornu noć znao pretvoriti u Novu godinu, pa nam je k’o deda Mraz poklonio izborne pobjednike i vlast po mjeri glasača. On nije bio ni nalik na one surove međunarodne tutore o kakvim smo učili na času istorije – tek s vremena na vrijeme bi se, sve sa pitomom smiješkom, ispružio potpisom po nekoj odluci ili zakonu u skladu s bonskim ovlastima. Nije nam on kriv što mi, lokalna plemena, nismo razumjeli njegovu viziju, pa se nekako dogodilo da su se njegove dobre namjere pretvorile u pogubne rezultate i što će nas napustiti kad nam je, kako neki kažu, najnepotrebniji u neviđenoj blokadi institucija.

Svašta je on pretrpio za svog mandata, samo da bude mir u kući, naročito razne uvrede iz političkih vrhova Republike Srpske. Hajd’ što su ga nazivali fašistom, nacističkim potomkom i drugim sličnim nadimcima iz Dodikove retoričke kuhinje, hajd što su mu govorili da je majmun i kreten, nego mu još natakoše laž kako je on samo jedan ostarjeli njemački turista, i to nepoželjan u zemlji u koju je došao. Prima, kažu, četrdeset hiljada mjesečno, i to eura, jadna ti majka, za svoj turistički boravak. Ali kad malo bolje razmislimo, što se oni bune zbog njegove plate, ne plaćaju ga oni od para koje su stekli prodajući obveznice anonimnim kreditorima po londonskoj berzi, koje im i ne trebaju, nego su izašli na berzu da svima pokažu svoj međunarodni rejting i subjektivitet. Nije šala, brajko moj, prodavati obveznice po londonskoj berzi, to ti je kao da si već postao nezavisna država, šta ima veze što su kamate strahota, mala je to cijena pokazivanja i demonstracije nezavisnosti. 

Ne treba slušati ove iz Republike Srpske, oni samo petljaju da bi ocrnili insana. Bio je vrlo disciplinovan turista, nijednom se nije izgubio, pa da ga oni kršni momci i djevojke iz Gorske službe spašavanja moraju tražiti po vrletima Prenja ili Soukbunara po mrkloj noći, po kiši i snijegu, k’o što nam ovi avanturistički nastrojeni turisti stalno priređuju stresove. On je više preferirao ova mirna, sigurna mjesta u prirodi, kao što su vikendice i imanja pojedinih visokopozicioniranih domaćih funkcionera, sajmovi privrede, hrane i pića i druge slične manifestacije, a bilo mu je duša skoknuti i do Zagreba, naročito u prvom periodu svog mandata. Jedino mu se u neko doba nešto nije baš išlo u Banjaluku otkako je zametnuo kavgu s Miloradom, neće fino vaspitan čo’ek da se kači sa ovom našom balkanoidnom primitivom, sa neuljudnim, sirovim i drskim barabama i seoskim nasilnicima. 

Mnogo puta smo u ovoj naopakoj ljudskoj istoriji vidjeli kako neshvaćeni odlaze razni umjetnici, pisci i drugi ljudi od uma i znanja, ali nikad ne vidjesmo da tako odlazi jedan visoki međunarodni funkcioner međunarodne zajednice. Čak ni Miroslav Lajčak, koji je, ako se sjećate promovisao kafansku krčma-demokratiju, nije doživio tako tešku sudbinu. A najnepoštenije od svega je to što mi, obično pučanstvo, i ne znamo što je odlučio da nas tako naglo i naprečac ostavi, ovako nedovršene i tek napola osposobljene, bolje reći onesposobljene za evropsku budućnost. 

Baš se sudbina zna surovo poigrati s poštenim čo’ekom – čitav mandat ćerali ga Rusi, a na kraju ga, kažu, oćerali Amerikanci.