Schmidtov odlazak, koji je rezultat američkog pritiska, prošao je u znaku gotovo nepostojećeg otpora Njemačke i Evropske unije. Time se pokazalo da su Amerikanci u BiH daleko energičniji i jači akter od EU.
Piše: Haris Imamović
Na jučer održanoj tribini, u Leo Baeck centru, na kojoj su sudjelovali bivši njemački kancelar Olaf Scholz i bivši američki državni sekretar Antony Blinken, glavna tema su bili američko-evropski odnosi. Moderatorka je bila Kati Marton, novinarka i supruga pokojnog Richarda Holbrookea, tvorca Dejtonskog sporazuma. U uvodnoj riječi, Marton je kazala da bi, da je živ, “Richard bio šokiran, zgađen i prestrašen trenutnim odnosima u svijetu i naročito američko-evropskim odnosima”.
Mogu li se popraviti američko-evropski odnosi?
Marton je podsjetila da je Holbrooke, u godinama nakon pada Berlinskog zida, kada su mnogi vjerovali da NATO više nije potreban, bio među ključnim zagovornicima nastavka snažnog američkog prisustva na evropskom tlu. Kruna tog napora da se dokaže vrijednost transatlantskih odnosa za posthladnoratovski svijet bio je upravo Dejtonski sporazum. Demonstrirajući nezamjenjiv značaj NATO-a za evropski mir i sigurnost, Dejtonski sporazum je otvorio prostor širenju NATO-a na istok Evrope.
Danas, tri decenije nakon donošenja odluke o širenju NATO-a na istok Evrope i pratećeg zaključivanja Dejtonskog sporazuma, situacija je potpuno drugačija. Odnos između Evrope i SAD-a je, kako je kazala Marton, toliko pokvaren da je pitanje može li se uopće popraviti. Pitanje je, veli ona, može li Evropa više vjerovati Vašingtonu, nakon svega što je izgovoreno i svega što se desilo od početka drugog Trumpovog mandata?
Bivši američki državni sekretar se složio s navedenom ocjenom, te je podsjetio na situaciju, nakon Trumpovog poraza 2020. Tada je Biden stigao u Evropu i slavodobitno kazao: “Amerika se vraća!”, što je, kako kaže Blinken, francuski predsjednik Macron propratio pitanjem: “Dokad?”
Blinken se složio sa pesimističnom ocjenom situacije, koju je iznijela Marton. Kao da smo izgubili sjevernu zvijezdu iz vida, veli Blinken, pa se više ne umijemo orijentirati i ne shvatamo kako svijet funkcioniše.
Scholz optimista (uprkos statistici)
Bivši njemački kancelar Scholz je bio nešto optimističniji. On je, na pitanje o krizi u NATO-u, kazao da, uprkos svemu, vjeruje u opstanak Alijanse, jer je ona od koristi i Evropi i Americi. Scholz je dodao da je svjestan anketa koje govore da čak 76 % Nijemaca vidi SAD kao suparnika, a ne kao saveznika, ali, uprkos svemu, nastoji, kao dobar post-1945 Nijemac, ostati euroatlantski orijentisan.
Scholz je kazao da je trenutna krizna dinamika u svijetu uzrokovana rastom na globalnom Jugu, gdje države poput Indonezije ili Južnoafričke Republike imaju sve više moći. U isto vrijeme, zemlje na sjevernom Atlatniku nemaju više onaj značaj, koji su imale prije pola stoljeća.
Iako je svjestan da ne može više biti govora o američko-evropskoj dominaciji u svijetu, kakva je dila na djelu ranije, Scholz ipak vjeruje u snagu Evrope, a kao dokaz navodi činjenicu da jedna Rusija, koja je nesumnjivo velika sila, već četiri godine nije uspjela pokoriti Ukrajinu. Noseći teret rata u Ukrajini, Evropa pokazuje svoju snagu, smatra Scholz, gordo skrećući pažnju na povećanje u vojnim budžetima evropskih sila.
Nasuprot Scholzu, koji još uvijek snažno vjeruje u trans-atlantske odnose, u samoj Evropi je sve više glasova, koji pozivaju na otvaranje pregovara s Rusijom, s ciljem okončanja rata u Ukrajini.
Evropljani za pregovore s Rusijom
Finski predsjednik Alexander Stubb je kazao, prije nekoliko dana za Corriere della Serra, da Evropska unija mora biti otvorena za izravne pregovore s Rusijom, ako se Amerika, koja je dosad vodila pregovore, potpuno udalji od onoga što su evropski interesi.
Danas, njemački Spiegel piše da se bivša njemačka kancelarka Angela Merkel spominje kao mogući pregovarač EU s Rusijom. To dolazi samo nekoliko dana nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin predložio bivšeg kancelara Gerharda Schroedera za pregovarača. Ruski vođa je time i sam signalizirao da je, nakon četiri godine rata, otvoren za mir.
Prije tri mjeseca, u januaru ove godine, pisao sam da Evropljani opstruiraju američko-ruske mirovne pregovore, zato što žele da ih zamijene evropsko-ruskim pregovorima. Naveo sam da “ako bi rat i mogao završiti za pregovaračkim stolom, onda bi u tim pregovorima sa Rusima morali sudjelovati Evropljani, a ne Amerikanci.”
Još 2023, francuski historičar Emmanuel Todd je kazao da je neminovno da se rat u Ukrajini okonča obnovom evropsko-ruske saradnje, kakva je bila na djelu od rata u Iraku 2003, pa, manje-više, sve do invazije na Ukrajinu 2022.
Takav ishod rata, koji se čini sve plauzibilnijim, značit će radikalno smanjenje američkog utjecaja u Evropi.
Međutim, dug je put do toga.
Kako se kriza prelama u BiH i kako se postaviti?
Kriza američko-evropskih odnosa radikalno se manifestovala u Bosni i Hercegovini, u proteklom periodu, na pitanju Južne interkonekcije i položaja visokog predstavnika Christiana Schmidta. Schmidtov odlazak, koji je rezultat američkog pritiska, prošao je u znaku gotovo nepostojećeg otpora Njemačke i Evropske unije. Time se pokazalo da su Amerikanci u BiH daleko energičniji i jači akter od EU.
Stoga se odluka ozbiljnih aktera na bošnjačkoj političkoj sceni (SDA, SDP, DF) da, umjesto konfrontacije, biraju saradnju sa SAD-om pokazuje trezvenom. Odluka Stranke za BiH da glasa protiv Južne interkonekcije, ili pak izjava predsjednice Naše stranke Sabine Ćudić da BiH teži članstvu u EU, a ne u Sjedinjenim Državama, predstavljaju male izraze male hrabrosti. Veliku hrabrost bi ove dvije stranke pokazala kada bi glasale protiv Južne interkonekcije, a sudbina projekta ovisila o njihovom glasu.
U situaciji u kojoj su srpska i hrvatska politika za izgradnju Južne interkonekcije, a ni EU nije spremna da se odlučno suprostavi tome projektu, ulazak bošnjačke politike u frontalni sukob sa SAD-om predstavljao bi samoubilački potez. Time bismo radili u prilog stvaranja američko-srpsko-hrvatskog saveza protiv BiH i Bošnjaka. EU bi nas, kao i Schmidta, možda potapšala po ramenu, ali ništa više od toga.
Trumpova adminstracija jeste skinula sankcije Dodiku, ali nije pokazala spremnost da podrži secesiju: skidanje sankcija je uslovila time da vlasti RS povuku antidejtonsku legislativu i ne usvajaju je više. Istina, Dodik i dalje daje antidejtonske izjave, ali institucije ne usvajaju antidejtonske pravne akte; štaviše, vidjeli smo da su vlasti RS-a provele odluke Ustavnog suda i CIK-a u pogledu izbora nove vlade.
Nema bonskih ovlasti znači nema odluka bez saglasnosti Bošnjaka
Stav američke predstavnice u Vijeću sigurnosti da odluke trebaju donositi lokalni akteri znači da, što se tiče SAD, u ovom trenutku ništa ne može biti odlučeno bez volje Bošnjaka. Nema ni secesije za koju se Dodik nadao da će je Trump u drugom mandatu aminovati; nema ni trećeg entiteta, pa čak ni Izbornog zakona koji je Trumpova administracija trebala nametnuti na nagovor Maxa Primorca.
Zato je kratkoročno najbolje da bošnjačka politika podrži formalno-pravno očuvanje OHR-a, ali i da, zajedno sa SAD-om, bude za njegovo mirovanje do daljnjeg. Neka u idućih godinu-dvije pa i više bonske ovlasti budu nezvanično suspendovane. Ako i ne možemo napraviti neki radikalan reformski iskorak, sama činjenica da se bez naše saglasnosti ništa ne može mijenjati u BiH je dovoljno dobra.
Ova kratkoročna saradnja s Amerikancima, na očuvanju statusa quo, treba biti praćena sviješću da će evropsko-ruski mirovni proces, ako bude uspješan, promijeniti mnogo toga. Kako je nedavno primijetio Tucker Carlson, velike sile nisu one koje počinju ratove, poput onog u Ukrajini, već one koje ih završavaju.
U slučaju da sama riješi ukrajinski problem, EU bi mogla biti odlučnija i u BiH, kao što je bila u vrijeme Merkel, kada je, udružena s Rusijom, parirala Amerikancima. Međutim, ovo drugo je dugoročna perspektiva do koje može doći za šest mjeseci ili godinu, ili više godina. Vjera da EU ima volju i plan da ulazi u sukob sa SAD radi BiH trenutno je opasna iluzija.
Minimalistička agenda
Što se tiče narednih sedmica i mjeseci, to je period u kojem će Amerikanci, nesumnjivo, nastaviti da imaju kontrolu nad procesima. Žurba s kojom su potinusli Schmidta ukazuje da će vjerovatno biti agilni i u pogledu državne imovine, itd. Intenzitet s kojim provode aktivnosti oko Južne interkonekcije je nezapamćen. To je realni okvir, u kojem bošnjačka politika kratkoročno mora povlačiti poteze: trpiti šta se trpiti mora, reducirati štetu na minimum, izvući što veći korist tamo gdje je moguće.
Uspjeh BiH u idućem periodu nije ulazak u NATO, EU, provođenje presuda ECHR, itd. (što je nerealno). Uspjeh je provođenje minimalne agende: provođenje izbora, formiranje novih vlada, redovno zasjedanje institucija, usvajanje budžeta, itd. Četiri godine običnog funkcionisanja, bez ustavnih kriza i višemjesečnih blokada, bio bi uspjeh kakav je realističan i potreban.
