U jednom trenutku upitao sam: a šta je sa Sarajevom? U prostoriji je nastala tišina. A onda je stigao odgovor. "Koga je briga za Sarajevo?" "Sarajevo je previše podijeljeno".
Piše: Adnan Ćerimagić, za Radiosarajevo.ba
Tokom posljednjih mjeseci, rasprave o budućnosti Bosne i Hercegovine (BiH) sve se češće vode u zatvorenim prostorijama daleko od Sarajeva. Neke su bilateralni sastanci, neke koordinacije unutar EU, neke NATO konsultacije. Malo koja od tih prostorija formalno donosi odluke. Ipak, upravo se u njima oblikuju pretpostavke, prioriteti i kompromisi koji kasnije postaju politika.
Ponekad sjedim na tim sastancima istovremeno kao učesnik i kao posmatrač. Tokom takvih sastanaka ljudi sve češće zaboravljaju odakle dolazim. Ne zbog mog imena ili naglaska, nego zato što sam godinama dio tih krugova, govoreći jezikom kojim često govore analitičari i diplomate. Možda upravo ta distanca određene trenutke čini još upečatljivijim.
Jedan takav trenutak dogodio se sredinom oktobra prošle godine, tokom rasprave o BiH nakon dramatične eskalacije krize početkom 2025. godine. Napad na državne institucije pokrenut iz Banje Luke, posebno sukob između entitetskih i državnih policijskih agencija na području RS-a 7. marta 2025. godine, doveo je zemlju opasno blizu ograničenog oružanog sukoba.
U tom trenutku nova američka administracija još je javno branila Dejtonski mirovni sporazum, postdejtonski ustavni poredak i institucije izgrađene nakon rata. Državni sekretar Marco Rubio otvoreno je u dva navrata označavao Milorada Dodika kao glavnog destabilizirajućeg aktera.
"Što više mogućih mrkvi"
Iza zatvorenih vrata, međutim, rasprava se već počela mijenjati.
U skladu sa širom geopolitičkom vizijom, Vašington je počeo tražiti mogućnosti saradnje sa akterima oko Dodika. Jedan učesnik opisao je novi američki pristup kao strategiju "prekida sa sankcijama i izolacijom", uz istovremeno nuđenje Banjoj Luci "što više mogućih mrkvi". Cilj je, kako je rečeno, bio spriječiti dalju jednostranu eskalaciju, ali i osigurati podršku za šire američke vanjskopolitičke prioritete.
Drugi, i iz današnje perspektive jednako dobro upućen učesnik, tvrdio je da je glavni američki prioritet u BiH već postala Južna interkonekcija i projekti povezani s njom. Treći je upozorio da ne treba očekivati da će vladavina prava ili Evropske integracije imati američku podršku.
Rasprava se potom usmjerila na pitanje šta su Sjedinjene Američke Države spremne uraditi kako bi ostvarile te ciljeve.
Jedan učesnik za drugim iznosio je crvene linije Banje Luke, a u manjoj mjeri i Mostara, raspravljajući koliko daleko bi Vašington bio spreman da ih uvažava i prilagođava im se. Ponovo su se otvorila poznata pitanja. Može li Zagreb još uvijek uticati na Mostar ili se odnos promijenio u suprotnom smjeru? Isto pitanje postavljeno je i za Banju Luku i Beograd. Neki su govorili o pojačanim lobističkim aktivnostima RS-a, kao i o relativno značajnim vratima koja su joj u Vašingtonu već otvorili Moskva, Budimpešta i Tel Aviv.
Slušajući tu raspravu, mogućnost sve slabijih američkih crvenih linija više nije djelovala hipotetički.
U jednom trenutku upitao sam: a šta je sa Sarajevom?
U prostoriji je nastala tišina.
A onda je stigao odgovor.
"Koga je briga za Sarajevo?"
"Sarajevo je previše podijeljeno"
Objašnjenje je uslijedilo odmah. Sarajevo je, tvrdili su, previše podijeljeno. Niko zapravo ne zna koje su njegove stvarne crvene linije niti koliko su politički akteri spremni da ih brane. Fragmentacija je toliko duboka da će se uvijek pronaći dovoljno političkih aktera spremnih da prihvate bilo koju vanjsku agendu koja se pojavi. Previše rivalstava. Previše strahova. Previše suprotstavljenih ambicija.
Ono što me je šokiralo nije samo ciničnost te izjave. Šokantno je bilo koliko sam sličnih varijacija čuo na drugim sastancima tokom prethodne godine.
A gledajući javni diskurs u BiH, postajalo je teško taj zaključak potpuno odbaciti. Političari iz Sarajeva mjesecima su jedni druge napadali žešće nego što su se suprotstavljali vanjskim pritiscima. Međusobna delegitimizacija postala je rutina. Svako neslaganje pretvaralo se u egzistencijalni sukob. Svaki taktički spor prerastao je u javni rat. U tom procesu neiskrenost se normalizirala, a političko laganje postalo gotovo svakodnevna pojava.
Kada je glasanje o Južnoj interkonekciji konačno došlo na red, logika tih razgovora iza zatvorenih vrata postala je bolno vidljiva. Gotovo svi su šapatom popustili.
Tokom zadnjih šest mjeseci proveo sam više od šest sedmica u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru i srednjoj Bosni razgovarajući sa zvaničnicima, diplomatama, predstavnicima stranaka i akterima civilnog društva iz cijelog političkog spektra. Jedan zaključak postao je neizbježan: nade u jedinstven sarajevski pristup prije oktobarskih izbora bile su nerealne.
Nije bilo jedinstva. Niti ga je moglo biti.
U mnogim razgovorima sa donosiocima odluka van BiH moja preporuka bila je relativno jednostavna: velike međunarodne inicijative i odluke trebalo bi odgoditi do nakon oktobarskih izbora. Dopustiti biračima da razjasne mandate. Dopustiti da kroz demokratsku utakmicu budu izabrani član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, kao i nove federalne i kantonalne vlade. Ko god bi iz tih izbora izašao kao pobjednik, imao bi legitimitet da pregovara i definiše političke crvene linije.
Ali stvarnost se kretala brže od opreza.
Amerika nije čekala
Sjedinjene Američke Države nisu čekale. Njihova politika prema BiH napredovala je brzo i agresivno, poput buldožera koji slijedi jasno definisane ciljeve. Južna interkonekcija postala je centralni element tog pristupa.
Neko vrijeme vjerovao sam da će EU i njene ključne države članice barem usporiti taj američki buldožer, korigujući njegove najopasnije tendencije uz očuvanje konstruktivnih elemenata. Ne zbog posebne sentimentalnosti prema BiH, koje je sve manje, nego zato što je to u evropskom interesu.
Umjesto toga, Evropa se uglavnom prilagodila pravcu koji je odredio Vašington.
Ništa to ne pokazuje jasnije od sudbine Christiana Schmidta. Da je njegov odlazak sa pozicije visokog predstavnika dio nove politike SAD-a i dogovora koji su pravljeni tokom ljeta prošle godine, Evropa je znala još od jeseni prošle godine. Evropske vlade počele su sa snažnom i javnom podrškom. Potom je ta podrška tiho počela slabiti. Na kraju je pritisak za njegov odlazak postao prevelik. Krajem prošle sedmice Schmidt je praktično napušten, naglo i bez ikakvog ozbiljnog strateškog dobitka za EU u BiH.
BiH nema luksuz čekanja
Taj razvoj događaja suštinski je promijenio i moju procjenu.
BiH, a posebno Sarajevo, više nema luksuz čekanja izbora. Odluke koje će oblikovati zemlju godinama unaprijed već se donose tokom samog predizbornog perioda.
To me natjeralo da preispitam jedno važno pitanje. Možda je potraga za savršenim političkim jedinstvom u Sarajevu od početka bila pogrešno postavljena. Možda zadatak nije identificirati onoga ko govori najglasnije ili okuplja najveću podršku, nego definisati minimalni zajednički imenitelj sposoban da predstavlja stratešku poziciju Sarajeva.
U tom kontekstu, ovosedmično obraćanje predsjedavajućeg Predsjedništva Denisa Bećirovića pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih nacija u New Yorku zaslužuje pažnju. Na kraju krajeva, ako je to danas, par mjeseci pred naredne izbore, uopšte bitno, Bećirović je osvojio više od 330.000 glasova, gotovo 60 posto svih glasova među bošnjačkim kandidatima i više glasova od bilo kojeg od preostalih devet kandidata za tročlano Predsjedništvo.
Ako se pažljivo pročita, govor predstavlja koherentan i iznenađujuće čvrst okvir za sarajevsku poziciju u aktuelnim međunarodnim raspravama.
Prvo, Bećirović insistira da Ured visokog predstavnika ne može biti zatvoren prije ispunjavanja uslova "5+2". Drugo, smatra da budući visoki predstavnik mora i dalje biti imenovan kroz Vijeće za implementaciju mira, a ne kroz mehanizme podložne ruskom vetu. Treće, odbacuje svako slabljenje mandata ili nadležnosti Ureda visokog predstavnika.
Po pitanju državne imovine njegov stav je još jasniji: prema domaćem i međunarodnom pravu, kao i prema obavezujućim odlukama ustavnog suda, državna imovina pripada državi BiH. Za Bećirovića, to nije pitanje o kojem se može politički trgovati.
Dolaze teški kompromisi
Mogu se dodati i druga pitanja koja je spomenuo: provođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava, uloga EUFOR-a, evropske ili NATO integracije. Ali trenutne međunarodne rasprave prije svega se vrte oko dva konkretna pitanja: budućnosti Ureda visokog predstavnika i pitanja državne imovine.
Po oba pitanja Bećirović je artikulirao pozicije koje bi većina političkih aktera u Sarajevu vjerovatno mogla podržati.
A to je važno. Jer dolaze teški kompromisi.
Svako ko zamišlja da su rezultati budućih pregovora unaprijed određeni ili da će svi maksimalistički zahtjevi ostati netaknuti živi u iluziji o stanju međunarodne politike i odnosa.
Ured visokog predstavnika će se mijenjati. Njegova uloga će evoluirati. Sljedeći nosilac te funkcije vjerovatno će se značajno razlikovati od prethodnika. To je očigledna pozicija Vašingtona, a nijedna od utjecajnih članica Vijeća za implementaciju mira ne djeluje spremno da uloži svoje resurse u očuvanje postojećeg statusa quo.
Jednako tako, pitanje državne imovine neće jednostavno nestati. Ako domaći kompromis bude nemoguć, vanjski akteri mogli bi pokušati sami pronaći funkcionalna rješenja. Ni ta mogućnost više se ne može isključiti.
Moje mišljenje je da BiH u današnjem svijetu više nije potreban Ured visokog predstavnika. Krize kroz koje je zemlja prošla od 2021. godine, uključujući i one izuzetno opasne, pokazale su da mir i sudbina ustavno-pravnog poretka BiH ne zavise od OHR-a i njegovih bonskih ovlasti, nego od reakcije domaćih institucija, privrede i društva, kao i od angažmana voljnih grupa stranih vlada i prijatelja BiH. Ali to je samo moja analiza i moje mišljenje. U odnosu na stavove političkih aktera u BiH ono je nebitno, posebno onda kada su ti stavovi jasno artikulisani i politički predstavljeni.
Definirati crvene linije
Iz moje perspektive, Bećirovićev govor mogao je biti i efikasniji. Nedostajalo mu je spontanog i direktnog odgovora na američke pozicije iznesene tokom sastanka. Nama koji smo pažljivo pratili raspravu ostalo je nejasno da li su njegova detaljna upozorenja o kontinuiranim antiustavnim aktivnostima domaćih i susjednih aktera predstavljala namjeran izazov izuzetno optimističnoj američkoj procjeni situacije ili jednostavno unaprijed pripremljen govor nedovoljno prilagođen raspravi koja se vodila u prostoriji.
Govor je također mogao jasnije naglasiti ono što bi trebalo a nije očigledno, a to da u suverenoj BiH, viziji naredne faze međunarodnog djelovanja u BiH koju je predstavila američka ambasadorica, svaki održiv domaći dogovor zahtijeva učešće i saglasnost političkih aktera iz Sarajeva. Mogao je signalizirati i veću spremnost za razgovor o domaćim rješenjima.
Ali usprkos tome, prijatelji BiH koji su govor pažljivo slušali ili kasnije pročitali sada barem imaju nešto od čega mogu krenuti.
Izazov u sedmicama koje dolaze nije pretvarati se da se pregovori o budućem visokom predstavniku ili državnoj imovini mogu izbjeći. Izazov je osigurati da Sarajevo u te razgovore uđe sa jasnoćom, disciplinom i strateški definisanim crvenim linijama.
Usprkos izbornoj kampanji, potrebno je manje javnih denuncijacija o ove dvije teme, a mnogo više ozbiljnog diplomatskog angažmana iza zatvorenih vrata. Zvaničnici, političari i njihove mreže širom Evrope i u Vašingtonu moraju dosljedno komunicirati barem ovih nekoliko jednostavnih, ali ključnih principa: da je ustavni poredak BiH važan; da su državne institucije važne; da vanjski nametnuta rješenja po pitanju državne imovine nose ozbiljne dugoročne rizike; te da svaki kompromis mora očuvati funkcionalnost i održivost države. I konačno, ako će se prilikom izbora novog visokog predstavnika uzimati u obzir stavovi Banje Luke, onda isto mora važiti i za Sarajevo i Mostar.
Te ne zaboraviti da kompromisi možda postanu neizbježni, ali konfuzija ne smije.
