Posljedni poziv na bošnjačko buđenje!

Sjedinjene Američke Države nisu čekale. Njihova politika prema BiH napredovala je brzo i agresivno, poput buldožera koji slijedi jasno definisane ciljeve. Južna interkonekcija postala je centralni element tog pristupa.

Neko vrijeme vjerovao sam da će EU i njene ključne države članice barem usporiti taj američki buldožer, korigujući njegove najopasnije tendencije uz očuvanje konstruktivnih elemenata. Ne zbog posebne sentimentalnosti prema BiH, koje je sve manje, nego zato što je to u evropskom interesu.

Umjesto toga, Evropa se uglavnom prilagodila pravcu koji je odredio Vašington.

Ništa to ne pokazuje jasnije od sudbine Christiana Schmidta. Da je njegov odlazak sa pozicije visokog predstavnika dio nove politike SAD-a i dogovora koji su pravljeni tokom ljeta prošle godine, Evropa je znala još od jeseni prošle godine. Evropske vlade počele su sa snažnom i javnom podrškom. Potom je ta podrška tiho počela slabiti. Na kraju je pritisak za njegov odlazak postao prevelik. Krajem prošle sedmice Schmidt je praktično napušten, naglo i bez ikakvog ozbiljnog strateškog dobitka za EU u BiH.

BiH nema luksuz čekanja

Taj razvoj događaja suštinski je promijenio i moju procjenu.

BiH, a posebno Sarajevo, više nema luksuz čekanja izbora. Odluke koje će oblikovati zemlju godinama unaprijed već se donose tokom samog predizbornog perioda.

To me natjeralo da preispitam jedno važno pitanje. Možda je potraga za savršenim političkim jedinstvom u Sarajevu od početka bila pogrešno postavljena. Možda zadatak nije identificirati onoga ko govori najglasnije ili okuplja najveću podršku, nego definisati minimalni zajednički imenitelj sposoban da predstavlja stratešku poziciju Sarajeva.

U tom kontekstu, ovosedmično obraćanje predsjedavajućeg Predsjedništva Denisa Bećirovića pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih nacija u New Yorku zaslužuje pažnju. Na kraju krajeva, ako je to danas, par mjeseci pred naredne izbore, uopšte bitno, Bećirović je osvojio više od 330.000 glasova, gotovo 60 posto svih glasova među bošnjačkim kandidatima i više glasova od bilo kojeg od preostalih devet kandidata za tročlano Predsjedništvo.

Ako se pažljivo pročita, govor predstavlja koherentan i iznenađujuće čvrst okvir za sarajevsku poziciju u aktuelnim međunarodnim raspravama.

Prvo, Bećirović insistira da Ured visokog predstavnika ne može biti zatvoren prije ispunjavanja uslova "5+2". Drugo, smatra da budući visoki predstavnik mora i dalje biti imenovan kroz Vijeće za implementaciju mira, a ne kroz mehanizme podložne ruskom vetu. Treće, odbacuje svako slabljenje mandata ili nadležnosti Ureda visokog predstavnika.

Po pitanju državne imovine njegov stav je još jasniji: prema domaćem i međunarodnom pravu, kao i prema obavezujućim odlukama ustavnog suda, državna imovina pripada državi BiH. Za Bećirovića, to nije pitanje o kojem se može politički trgovati.

Dolaze teški kompromisi

Mogu se dodati i druga pitanja koja je spomenuo: provođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava, uloga EUFOR-a, evropske ili NATO integracije. Ali trenutne međunarodne rasprave prije svega se vrte oko dva konkretna pitanja: budućnosti Ureda visokog predstavnika i pitanja državne imovine.

Po oba pitanja Bećirović je artikulirao pozicije koje bi većina političkih aktera u Sarajevu vjerovatno mogla podržati.

A to je važno. Jer dolaze teški kompromisi.

Svako ko zamišlja da su rezultati budućih pregovora unaprijed određeni ili da će svi maksimalistički zahtjevi ostati netaknuti živi u iluziji o stanju međunarodne politike i odnosa.

Ured visokog predstavnika će se mijenjati. Njegova uloga će evoluirati. Sljedeći nosilac te funkcije vjerovatno će se značajno razlikovati od prethodnika. To je očigledna pozicija Vašingtona, a nijedna od utjecajnih članica Vijeća za implementaciju mira ne djeluje spremno da uloži svoje resurse u očuvanje postojećeg statusa quo.

Jednako tako, pitanje državne imovine neće jednostavno nestati. Ako domaći kompromis bude nemoguć, vanjski akteri mogli bi pokušati sami pronaći funkcionalna rješenja. Ni ta mogućnost više se ne može isključiti.

Moje mišljenje je da BiH u današnjem svijetu više nije potreban Ured visokog predstavnika. Krize kroz koje je zemlja prošla od 2021. godine, uključujući i one izuzetno opasne, pokazale su da mir i sudbina ustavno-pravnog poretka BiH ne zavise od OHR-a i njegovih bonskih ovlasti, nego od reakcije domaćih institucija, privrede i društva, kao i od angažmana voljnih grupa stranih vlada i prijatelja BiH. Ali to je samo moja analiza i moje mišljenje. U odnosu na stavove političkih aktera u BiH ono je nebitno, posebno onda kada su ti stavovi jasno artikulisani i politički predstavljeni.

Definirati crvene linije

Iz moje perspektive, Bećirovićev govor mogao je biti i efikasniji. Nedostajalo mu je spontanog i direktnog odgovora na američke pozicije iznesene tokom sastanka. Nama koji smo pažljivo pratili raspravu ostalo je nejasno da li su njegova detaljna upozorenja o kontinuiranim antiustavnim aktivnostima domaćih i susjednih aktera predstavljala namjeran izazov izuzetno optimističnoj američkoj procjeni situacije ili jednostavno unaprijed pripremljen govor nedovoljno prilagođen raspravi koja se vodila u prostoriji. 

Govor je također mogao jasnije naglasiti ono što bi trebalo a nije očigledno, a to da u suverenoj BiH, viziji naredne faze međunarodnog djelovanja u BiH koju je predstavila američka ambasadorica, svaki održiv domaći dogovor zahtijeva učešće i saglasnost političkih aktera iz Sarajeva. Mogao je signalizirati i veću spremnost za razgovor o domaćim rješenjima.

Ali usprkos tome, prijatelji BiH koji su govor pažljivo slušali ili kasnije pročitali sada barem imaju nešto od čega mogu krenuti.

Izazov u sedmicama koje dolaze nije pretvarati se da se pregovori o budućem visokom predstavniku ili državnoj imovini mogu izbjeći. Izazov je osigurati da Sarajevo u te razgovore uđe sa jasnoćom, disciplinom i strateški definisanim crvenim linijama.

Usprkos izbornoj kampanji, potrebno je manje javnih denuncijacija o ove dvije teme, a mnogo više ozbiljnog diplomatskog angažmana iza zatvorenih vrata. Zvaničnici, političari i njihove mreže širom Evrope i u Vašingtonu moraju dosljedno komunicirati barem ovih nekoliko jednostavnih, ali ključnih principa: da je ustavni poredak BiH važan; da su državne institucije važne; da vanjski nametnuta rješenja po pitanju državne imovine nose ozbiljne dugoročne rizike; te da svaki kompromis mora očuvati funkcionalnost i održivost države. I konačno, ako će se prilikom izbora novog visokog predstavnika uzimati u obzir stavovi Banje Luke, onda isto mora važiti i za Sarajevo i Mostar.

Te ne zaboraviti da kompromisi možda postanu neizbježni, ali konfuzija ne smije.