Jared O. Bell: Zapad ne vidi tiho pomirenje koje u Bosni grade ekonomske veze

Međunarodna zajednica ne mora ponovo izmišljati svoj pristup pomirenju. Mora, međutim, prepoznati bosanski model koji se već oblikuje, graditi na njemu i promijeniti način na koji mjeri i nagrađuje napredak.

Piše: Jared O. Bell (Foreign Policy)

Nakon rata u Bosni 1992–1995, u kojem je poginulo 100.000 ljudi i počinjen genocid u Srebrenici – najgori zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – međunarodna zajednica pokrenula je jedan od najintenzivnijih procesa pomirenja u posthladnoratovskom periodu. Više od 30 godina kasnije, Bosna se u zapadnim političkim krugovima, analizama analitičkih centara i medijskim izvještajima i dalje uglavnom opisuje kao “zamrznuti” sukob.

Sjedinjene Države i Evropska unija tretiraju ustavne reforme i procesuiranje ratnih zločina kao glavne pokazatelje napretka Bosne i Hercegovine. Američki State Department naveo je ciljeve “pluralističkog i inkluzivnog društva” i “poboljšanih socioekonomskih uslova” kao dva potpuno odvojena pravca, bez institucionalne veze među njima. BiH je 2025. izgubila pristup sredstvima EU većim od 108 miliona eura, odnosno oko 127 miliona dolara, jer nije na vrijeme usvojila reformsku agendu zasnovanu na rezultatima. Ako do decembra ne ispuni uslove, rizikuje gubitak dodatnih 374 miliona eura, odnosno 441 milion dolara.

Iako su reforme upravljanja i društvene reforme važne, ta mjerila pretvorila su se u prestroge standarde. Ako Bosna nije ujedinila svoje narative o prošlosti ili proizvela lidere koji javno pokazuju kajanje, prema zapadnoj logici, onda je podbacila u pomirenju. Po tom kriteriju, Bosna će gotovo uvijek izgledati kao neuspjeh.

Ali najvažniji mirovni proces u Bosni ne odvija se u ministarstvima, sudnicama ili međunarodno sponzoriranim dijalozima. Odvija se u fabrikama, logističkim centrima, komunalnim preduzećima i međuentitetskim lancima snabdijevanja – u svakodnevnom ekonomskom životu koji održava zemlju u funkciji. To pokazuju kontinuirani ekonomski rast i podaci istraživanja koji upućuju na viši nivo etničke integracije.

Pogrešno postavljena mjerila Vašingtona i Brisela dovode do loše raspodjele resursa, iskrivljuju stvarni napredak u pomirenju i ograničavaju buduće pomake. Činjenica da je međuentitetski ekonomski život nastavio funkcionisati kroz jednu od najozbiljnijih ustavnih kriza u Bosni nakon rata sama je po sebi najuvjerljiviji dokaz da ekonomska međuzavisnost uspijeva ondje gdje političko-pravni okvir ne uspijeva.

To ima važne posljedice za tranzicijsku pravdu u širem smislu. Budući postkonfliktni okviri trebali bi prepoznati manje vidljive oblike suživota koji materijalno otežavaju povratak nasilju i tretirati zajednički ekonomski život kao jedno od stvarnih polja pomirenja.

Ekonomski život ispod političke krize

Bosna je iz rata izašla podijeljena na Federaciju Bosne i Hercegovine, s bošnjačkom i hrvatskom većinom, i Rs, sa srpskom većinom, povezane Dejtonskim sporazumom iz 1995. godine. Tri glavne etničke zajednice zadržale su odvojene medije, obrazovne sisteme i nacionalističke stranke. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, uspostavljen pod okriljem Ujedinjenih nacija, od 1993. do 2017. podigao je optužnice protiv 161 osobe i osigurao 90 osuđujućih presuda protiv pojedinaca iz svih strana u sukobu.

Uprkos trajnim političkim krizama i nacionalističkoj retorici, bosanskohercegovačka ekonomija rasla je u protekloj deceniji u prosjeku oko tri posto godišnje. Zemlja bilježi realni rast svake godine duže od jedne decenije, osim 2020, kada je zabilježila manji pad od većine evropskih zemalja.

Taj rast počiva na gustoj mreži ekonomskih odnosa koji nadilaze političke granice. Državna kompanija za prijenos električne energije Elektroprenos BiH u zajedničkom je vlasništvu. Bingo Group, najveći privatni poslodavac u Bosni, ima više od 230 trgovina i zapošljava gotovo 9.000 radnika u oba entiteta. Iako političari često tretiraju zajednice kao odvojene svjetove, one su povezane transportnim koridorima, telekomunikacionim sistemima i lancima snabdijevanja. Radnici putuju na posao preko etničkih i administrativnih granica, a firme na isti način traže kupce, dobavljače i zaposlenike.

Radeći za Američku agenciju za međunarodni razvoj u Bosni i Hercegovini od 2019. do 2022. godine, vidio sam kako tržišni podsticaji i svakodnevna potreba tjeraju ljude na saradnju i kako češći kontakt mijenja percepcije. Istraživanje USAID-a iz 2023. pokazalo je da je 87 posto Bosanaca imalo kontakt s pripadnicima drugih etničkih grupa, dok je 24 posto reklo da takav kontakt ima svakodnevno. Među Bosancima koji redovno imaju međugrupne kontakte, 47 posto izjavilo je da vjeruje ljudima iz drugih etničkih grupa. Među onima bez takvog kontakta, taj udio iznosio je samo 22 posto.

Iako podaci pokazuju korelaciju, a ne direktnu uzročno-posljedičnu vezu, međuetničke ekonomske interakcije u Bosni su norma od 1995. godine. Nakon pandemije COVID-19, studije lokalnih ekonomija pokazale su da su takve interakcije bile važne za preduzetništvo i ekonomski oporavak.

Ekonomska saradnja ljudima daje nešto što mogu izgubiti. Kada porodice grade biznise, a zajednice ulažu u zajedničku infrastrukturu, mijenja se računica sukoba. Taj proces stvara praktične navike suživota i osnovu za drugačiji osjećaj pripadnosti. Kada, naprimjer, bošnjački dobavljač i srpski izvođač radova posluju jedan s drugim, oni postupno grade povjerenje koje kasnije može otvoriti prostor za političko pomirenje. Reparacije se bave prošlošću, ali ekonomska prilika gradi ulog u zajedničkoj budućnosti.

Bosanski nacionalistički političari to razumiju čak i kada zapadni kreatori politike ne razumiju. Bivši predsjednik Rs-a Milorad Dodik godinama je prijetio otcjepljenjem od državnih institucija BiH, dok je poslovna mreža njegove porodice iz tih istih institucija izvlačila ugovore za informatičke i inženjerske poslove. Čak i arhitekti podjela znaju da je ekonomska integracija previše vrijedna da bi se žrtvovala na oltaru identitetske politike.

Mala i srednja preduzeća okosnica su tog procesa ekonomske integracije. Ona stvaraju gotovo 63 posto ukupne dodane vrijednosti u Bosni i 69 posto zaposlenosti, što je u oba slučaja iznad prosjeka EU. To nisu velike korporacije izolovane od društvenih napetosti, nego porodični i lokalni biznisi čiji opstanak zavisi od kupaca, dobavljača i radnika.

Bosanska dijaspora dodatno jača tu integraciju. Gotovo dva miliona Bosanaca živi u inostranstvu, a doznake su 2025. dostigle rekordnih oko 2,6 milijardi dolara. Od 1994. godine u zemlju je ušlo oko 12 milijardi dolara stranih direktnih investicija. Austrija, Hrvatska i Srbija dosljedno su među najvećim izvorima tih investicija, s firmama koje posluju u većinski bošnjačkim, hrvatskim i srpskim područjima.

Politička kriza i tihi rad međuzavisnosti

Politička situacija u Bosni duboko je nestabilna. U Rs-u lideri otvoreno prkose državnom autoritetu, osporavaju bosanske sudove i policijske agencije, dok istovremeno podstiču separatističke pritiske. Uoči općih izbora u oktobru, hrvatske stranke guraju etnički zasnovane izborne reforme koje su više puta blokirale formiranje vlasti. Dejtonski ustavni okvir građanima koji se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi zabranjuje kandidaturu za određene funkcije, što je Evropski sud za ljudska prava još 2009. proglasio diskriminatornim.

Ali najupečatljivije je to što je međuentitetski ekonomski život nastavio funkcionisati uprkos svemu. Političke krize nisu zaustavile kamione na Međuentitetskoj liniji razgraničenja niti zatvorile Bingove prodavnice u Rs-u. Dok su politički procesi na visokom nivou zastali, a elite pojačale opasno nadigravanje, taj tihi strukturni rad ostao je jedan od glavnih razloga zbog kojih je zemlja ostala u miru.

Pouka za svako postkonfliktno ili etnički podijeljeno društvo jeste da je ekonomska međuzavisnost odbrana od separatističke politike. Iako su Hrvatska i Srbija aktivno podržavale političke projekte koji testiraju granice Dejtona, Hrvatska je najveći pojedinačni strani investitor u Bosni, a i Hrvatska i Srbija su među njenim najvećim trgovinskim partnerima. Nijedna od tih zemalja nije snažnije pritisnula u pravcu iredentističkih planova jer bi teritorijalno prekrajanje pokidalo ekonomske odnose.

Nasuprot tome, ruski iredentistički projekat u istočnoj Ukrajini našao je uporište u regiji u kojoj ekonomski i politički identitet nikada nisu bili usklađeni. Ondje su sovjetske industrijske veze regiju vukle prema istoku, dok su pozivi na rusku pripadnost popunili vakuum koji zajednička ukrajinska ekonomska budućnost nikada nije zauzela. Kada nema uloga u zajedničkoj ekonomskoj budućnosti, granice pripadnosti lakše se iskorištavaju i redefiniraju.

U Siriji su, nakon pada režima Bashara al-Assada u decembru 2024, donatori obećali milijarde dolara za obnovu, uslovljene ispunjavanjem političkih kriterija i kriterija iz oblasti ljudskih prava. Ali primjena bosanskog modela odvojenih kolosijeka na Siriju značila bi odricanje od ključnog alata pomirenja. U zemlji u kojoj sektaški identiteti presijecaju i prostor i izvore egzistencije, za dugoročni suživot može biti važnije da li obnova gradi zajedničke ekonomske zavisnosti ili učvršćuje podijeljene zajednice nego sami formalni procesi istine i pravde.

Međunarodna zajednica ne mora ponovo izmišljati svoj pristup pomirenju. Mora, međutim, prepoznati bosanski model koji se već oblikuje, graditi na njemu i promijeniti način na koji mjeri i nagrađuje napredak.

Prvo, okviri za mjerenje pomirenja trebali bi, uz ustavne kriterije i pokazatelje ljudskih prava, pratiti i međuentitetsku trgovinu, mješovitu zaposlenost, zajedničke komunalne usluge i upravljanje zajedničkom infrastrukturom. Takvi pokazatelji već postoje u podacima USAID-ovih istraživanja i izvještajima Svjetske banke.

Drugo, evropski i međunarodni finansijski programi trebali bi međugrupnu ekonomsku saradnju učiniti jednim od ključnih ciljeva. Sredstva za reparacije i oporavak trebala bi davati prednost zajedničkim preduzećima i zajedničkim uslugama, a ne paralelnim strukturama. Općine koje koordiniraju vodu, otpad i energiju preko entitetskih linija trebale bi biti nagrađene. Isto važi i za mala i srednja preduzeća koja dobavljače, radnike i kupce nalaze u obje zajednice.

Treće, kreatori politike trebali bi napustiti izraz “zamrznuti sukob”. Bosna se tri decenije kasnije možda i dalje suočava s istim sporovima o etničkoj podjeli vlasti, opstrukcijama elita i ograničenjima Dejtonskog okvira. Ali ispod te površine međuentitetske ekonomske veze ostaju guste i uspješne.

Budući mehanizmi tranzicijske pravde također bi se trebali razvijati. Programi reparacija trebali bi davati prednost zajedničkim preduzećima i zajedničkim uslugama, dok bi komisije za istinu i pomirenje mogle dokumentirati načine na koje su nekadašnji protivnici danas ekonomski međuzavisni. Na osnovu toga mogle bi davati formalne preporuke vladama i donatorima o usmjeravanju sredstava za obnovu.

Provedba ne mora biti složena. Postkonfliktne ekonomske procjene trebale bi uključivati analize međuzavisnosti kako bi se mapirali lanci snabdijevanja i usluge koje povezuju zajednice. Infrastrukturni ugovori u mješovitim područjima trebali bi zahtijevati uključivanje podizvođača iz različitih zajednica, oslanjajući se na iste mehanizme koje EU već koristi u pravilima javnih nabavki. Porezni podsticaji za međuzajedničko zapošljavanje i zajedničko vlasništvo mogli bi se nadograditi na politike poduzetničkih zona koje već postoje u desetinama postkonfliktnih konteksta.

Iako bosanska politika ostaje krhka, svakodnevna ekonomska saradnja pokazuje da pomirenje napreduje. Bosanski model poziva kreatore politike da mjere i štite zajedničke zavisnosti zbog kojih ljudi imaju stvarni ulog u miru, te da buduće okvire pomirenja od početka grade upravo na tim zavisnostima.

(Jared O. Bell bivši je službenik USAID-a, vanredni profesor pri Centru za globalne poslove Univerziteta New York i član stručne zajednice za krize i upravljanje pri Centru za globalnu demokratiju Cornell Brooks škole. Ima više od 15 godina iskustva u vođenju programa međunarodnog razvoja i upravljanja u Centralnoj Aziji, Africi, na Balkanu i u Latinskoj Americi. Njegov rad usmjeren je na tranzicijsku pravdu, izgradnju mira u postkonfliktnim društvima i ljudska prava. Autor je knjige Frozen Justice: Lessons From Bosnia and Herzegovina’s Failed Transitional Justice Strategy, a trenutno završava knjigu o selektivnoj empatiji i masovnim zločinima u globalnim odnosima.)