Piše: Damir Rastoder
Za potrebe ovog teksta dva dana sam neprestano gledao prijenos konstituirajuće sjednice parlamenta Srbije. Mislio sam da solidno poznajem prilike na tamošnjoj političkoj i društvenoj sceni.
A onda sam jednostavno zaključio da sam ja precijenio i Vučića i Srbiju i studente.
Svaki naš parlament, od kantonalnog preko federalnog do ovog politički, ideološki i etnički podijeljenog državnog, je Sorbona u odnosu na ono što je danas „najviše zakonodavno tijelo u Srbiji“.
I to u svakom smislu: kulturnom, političkom, intelektualnom, civilizacijskom.
Srbija je u bivšoj zajedničkoj državi bila ne samo najveća republika već je postojala percepcija o intelektualnom pijemontu tadašnje države.
Danas je Srbija provincija, naročito u smislu njenih demokratskih kapaciteta.
Oni, nažalost, i ne postoje.
Vučić je više nego bilo koji vladar prije njega toliko razorio srbijansko društvo da će se ono decenijama oporavljati od njegovog gazdovanja Srbijom. Ako se ikada i izliječi. Jer se otvara i još jedno ključno pitanje: da li je to društvo ikada imalo sopstvene unutrašnje kapacitete za demokratski i intelektualni iskorak?
Ukoliko je imalo, u šta sve više sumnjam, kako je dopustilo da jedan ovakav potkapacitirani Vučić vlada skoro 15 godina?
I to sam.
S podrškom od 50%.
Da li je to zbog krađe i izbornih manipulacija ili zbog toga što je Vučić samo ogledalo tog društva?
Njegov politički, društveni i vrijednosni reprezent.
I kao što Milošević nije izgubio izbore zbog ratova koje je vodio, već što ih nije dobio, tako ni Vučić nije izgubio izbore zbog politike koju je zastupao, već zato što je u svemu malo pretjerao.
Nikome nije smetalo što on destabilizira cijeli region, ali kad je pala nadstrešnica u Novom Sadu, onda je svako sebe mogao da zamisli da se baš on nađe pod tom nadstrešnicom.
Koja jeste proizvod korupcije, površnosti, bahatosti i neznanja.
Baš kakva je cijela Vučićeva vladavina.
Nikome nije smetalo naoružavanje Srbije i otvorene prijetnje susjedima dok Vučić nije upotrijebio brutalnu represiju prema vlastitim građanima.
Srbija je jedina država na kugli zemaljskoj u kojoj čak 47 televizija u direktnom prijenosu emitira uobičajeno obraćanje predsjednika te države.
To se u Srbiji gotovo redovno dešavalo.
I to je malo kome smetalo, osim stalnog gunđanja na društvenim mrežama.
Vučić je na kraju postao žrtva vlastite neukusne propagande.
Srbija je jedina država na svijetu u kojoj se tokom novogodišnje noći na jednoj televiziji s nacionalnom pokrivenošću umjesto uobičajenog zabavno-muzičkog programa prikazuje emisija s gostima u studiju koji objašnjavaju „stanje na frontu i kako Rusija napreduje na ukrajinskom ratištu“.
I, kako su pisali srbijanski mediji, to je bila jedna od gledanijih emisija te novogodišnje večeri.
Kakve Brene, Cece i druge Kebe, važno je da gledamo „vojničke uspjehe naše braće“ dok čekamo da se „vojska na Kosovo vrati“.
Vučić je zapravo pobijedio samog sebe.
Svojom bahatošću, kriminalom i korupcijom.
Stvorio je mafiju koja je vladala Srbijom.
Nadstrešnica je bila samo povod da narod ustane protiv takve vlasti.
Dakle, nije on izgubio ni zbog politike ni zbog ekonomije, već zbog vlastite mafije, koja je ugrožavala svakoga ko joj se nađe na putu i prijetila mu.
Tako je i Vučić vladao: parama i strahom.
Jedne je kupovao, drugima je prijetio.










