Studentska lista – nadrealista

Vučić je više nego bilo koji vladar prije njega toliko razorio srbijansko društvo da će se ono decenijama oporavljati od njegovog gazdovanja Srbijom. Ako se ikada i izliječi.

Piše: Damir Rastoder


Za potrebe ovog teksta dva dana sam neprestano gledao prijenos konstituirajuće sjednice parlamenta Srbije. Mislio sam da solidno poznajem prilike na tamošnjoj političkoj i društvenoj sceni.

A onda sam jednostavno zaključio da sam ja precijenio i Vučića i Srbiju i studente.

Svaki naš parlament, od kantonalnog preko federalnog do ovog politički, ideološki i etnički podijeljenog državnog, je Sorbona u odnosu na ono što je danas „najviše zakonodavno tijelo u Srbiji“.

I to u svakom smislu: kulturnom, političkom, intelektualnom, civilizacijskom.

Srbija je u bivšoj zajedničkoj državi bila ne samo najveća republika već je postojala percepcija o intelektualnom pijemontu tadašnje države.

Danas je Srbija provincija, naročito u smislu njenih demokratskih kapaciteta.

Oni, nažalost, i ne postoje.

Vučić je više nego bilo koji vladar prije njega toliko razorio srbijansko društvo da će se ono decenijama oporavljati od njegovog gazdovanja Srbijom. Ako se ikada i izliječi. Jer se otvara i još jedno ključno pitanje: da li je to društvo ikada imalo sopstvene unutrašnje kapacitete za demokratski i intelektualni iskorak?

Ukoliko je imalo, u šta sve više sumnjam, kako je dopustilo da jedan ovakav potkapacitirani Vučić vlada skoro 15 godina?

I to sam.

S podrškom od 50%.

Da li je to zbog krađe i izbornih manipulacija ili zbog toga što je Vučić samo ogledalo tog društva?

Njegov politički, društveni i vrijednosni reprezent.

I kao što Milošević nije izgubio izbore zbog ratova koje je vodio, već što ih nije dobio, tako ni Vučić nije izgubio izbore zbog politike koju je zastupao, već zato što je u svemu malo pretjerao.

Nikome nije smetalo što on destabilizira cijeli region, ali kad je pala nadstrešnica u Novom Sadu, onda je svako sebe mogao da zamisli da se baš on nađe pod tom nadstrešnicom.

Koja jeste proizvod korupcije, površnosti, bahatosti i neznanja.

Baš kakva je cijela Vučićeva vladavina.

Nikome nije smetalo naoružavanje Srbije i otvorene prijetnje susjedima dok Vučić nije upotrijebio brutalnu represiju prema vlastitim građanima.

Srbija je jedina država na kugli zemaljskoj u kojoj čak 47 televizija u direktnom prijenosu emitira uobičajeno obraćanje predsjednika te države.

To se u Srbiji gotovo redovno dešavalo.

I to je malo kome smetalo, osim stalnog gunđanja na društvenim mrežama.

Vučić je na kraju postao žrtva vlastite neukusne propagande.

Srbija je jedina država na svijetu u kojoj se tokom novogodišnje noći na jednoj televiziji s nacionalnom pokrivenošću umjesto uobičajenog zabavno-muzičkog programa prikazuje emisija s gostima u studiju koji objašnjavaju „stanje na frontu i kako Rusija napreduje na ukrajinskom ratištu“.

I, kako su pisali srbijanski mediji, to je bila jedna od gledanijih emisija te novogodišnje večeri.

Kakve Brene, Cece i druge Kebe, važno je da gledamo „vojničke uspjehe naše braće“ dok čekamo da se „vojska na Kosovo vrati“.

Vučić je zapravo pobijedio samog sebe.

Svojom bahatošću, kriminalom i korupcijom.

Stvorio je mafiju koja je vladala Srbijom.

Nadstrešnica je bila samo povod da narod ustane protiv takve vlasti.

Dakle, nije on izgubio ni zbog politike ni zbog ekonomije, već zbog vlastite mafije, koja je ugrožavala svakoga ko joj se nađe na putu i prijetila mu.

Tako je i Vučić vladao: parama i strahom.

Jedne je kupovao, drugima je prijetio.

Školski primjer mafijaške organizacije.

Čim je nestalo straha, njegov režim se srušio.

Novcem nije mogao da nadoknadi gubitak straha.

Uostalom, to je zakonomjernost kod svih diktatorskih režima.

S tom iznimkom što Vučića na izborima nisu pobijedile političke stranke ili koalicije, već anonimni studenti čija imena ni dan-danas niko ne zna.

Vidjeli smo njihove zastupnike u parlamentu u protekla dva dana i to je kulminacija našeg čuđenja.

Ako je to najbolje što Srbija ima, onda teško Srbiji, a i nama s njom.

Sve profesori i doktori, s impresivnim biografijama. Dok ne počnu da govore. I onda se suočite s razmjerama praznine onog najboljeg što Srbija sada nudi.

Profesor univerziteta predstavlja kandidata za predsjednika Skupštine i poentira: „Visok, lijep, dubokog glasa i duge brade“, kao da će da ga ženi, a ne da predsjedava najvišim predstavničkim tijelom.

Inače, cijeli govor je toliko bio besmislen da je čak i poslovično neduhoviti Vučić izgledao šarmantno otkrivajući da je govor proizvela AI, a ne profesorova pamet.

U tom tonu se odvijala dvodnevna rasprava.

U potpunoj dominaciji srbijanskih radikala (naprednjaka) koji su koristili dugogodišnje političko iskustvo iz parlamenta i potpuni amaterizam raznih profesora, umjetnika i doktora s druge strane.

Ako se po jutru dan poznaje, onda ovo ne sluti na dobro.

To ne znači da će se Vučić vratiti, jer je toliko gnjeva, bijesa i mržnje navukao na sebe da protiv toga lijeka nema.

Ma koliko on ohrabrivao sebe i svoje, njegova misija je, po svoj prilici, trajno zapečaćena.

Problem je gdje Srbiju vodi ovaj eksperiment.

Ideološki i vrijednosno, on se puno ne razlikuje od Vučića. Odnos prema susjedima je identičan. Prema Evropi također.

I oni, kao i Vučić, govore o evropskom putu, a ne o punopravnom članstvu kao strateškom cilju.

O tome predlažu referendum.

Ključna razlika će biti u načinu vladanja i odlučivanja.

Do sada se o svemu pitao samo jedan čovjek – Vučić. Od izgradnje seoskog puta preko toga ko će biti šef seoske mjesne zajednice do izvoza naoružanja.

Sada odlučuju nekakvi plenumi.

Niti se zna koliko ih je niti ko ih čini niti kako se uopće glasa.

Uglavnom, oni će određivati ko će biti ministri, premijer, predsjednik, direktori, funkcioneri.

Oni definišu pravce djelovanja. Ocjenjuju da li neko zadovoljava ili ne. Oni su faktička i suštinska vlast.

Doduše, vaninstitucionalna, ali su ONI realno zamijenili NJEGA.

I niko ne smije da im se zamjeri ili da ih kritikuje, jer će biti sataniziran i proskribiran kao vučićevac.

Medeni mjesec traje.

Zato niko i ne smije da postavi pitanje: „Kako će ovo uopće da funkcioniše i kako će odluke da se donose?“

Da ne govorimo o tome da će dječaci i djevojčice od dvadeset i nešto godina biti nadređeni svojim profesorima, kod kojih će ići da polažu neke ispite.

Vučić je stvorio naduvani ekonomski balon. Srbijanska ekonomija, kako odavno tvrde tamošnji analitičari, pati od hroničnih slabosti i deficita.

Vučić je opet lažno održavao prividni socijalni mir. Na nejaka dječija pleća pali su ogromni izazovi. S onim političkim možda i dobiju neki kredit, pa će se lakše izboriti. S ovim ekonomsko-socijalnim i mnogo veći eksperti od studenata teško bi izašli na kraj.

Bit će zanimljivo kakav će tok, a naročito krajnji ishod, imati još jedan eksperiment u Srbiji.

Početak ne sluti na dobro.

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.