Kraj kladuškog monopola: Kada porodično naslijeđe postane politički teret

Trenutno rukovodstvo Laburista, međutim, pokazuje fascinantnu otpornost na stvarnost. Umjesto suočavanja s vlastitim promašajima, svoj izborni potop radije pripisuju navodnoj osveti „političkog Sarajeva“, koje, prema njihovoj dijagnozi, nema pametnijeg posla već drhti od straha pred laburističkim vizijama.

Piše: Dragan Karajlić


Čak i u mladoj bosanskohercegovačkoj demokratiji, političke hegemonije rijetko se urušavaju preko noći. One se najčešće troše iznutra, onog trenutka kada slijepa lojalnost postane važnija od kompetencije, a retorika zamijeni mjerljive rezultate. Upravo to se dogodilo Laburističkoj stranci BiH u Velikoj Kladuši. Gubitak načelničke pozicije 2024. godine, kada je kandidat ujedinjene opozicije Boris Horvat prekinuo njihovu dugogodišnju dominaciju, nije bio tek hir birača. Bio je to zakašnjeli račun za dugogodišnji institucionalnu zapuštenost, klijenteliam, nepotizam, korupciju i hronični nedostatak upravljačkih kapaciteta.

Decenijama je politički život ovog krajiškog grada funkcionisao kao zatvoreni ekosistem, prvo kroz Demokatsku Naradnu Zajednicu, a od 2013. godine kroz Laburističku stranku, čiji je neupitni gravitacioni centar bio Fikret Abdić. Međutim, model koji je nekada donosio apsolutnu vlast pretvorio se u njenu glavnu kočnicu. Iako su Laburisti 2024. ostali najjača politička stranka u Općinskom vijeću, izgubili su ono je njima najvažnije, a to je politička moć kroz porodično nasljeđe.

Objektivno, suština problema za njih leži u potpunoj nesposobnosti stranačkog rukovodstva da strateški planira, implementira i analitički sagleda aktivnosti i rezultate. Najbolji spomenik tom upravljačkom deficitu je Dom kulture „Zuhdija Žalić“. Stara zgrada srušena je još 2009. godine, a uprkos tome što su kandidati Laburističke stranke za načelnika upravljali općinom punih dvanaest godina (2012–2024) i iz budžeta izdvajali ogromna sredstva, objekt je dočekao smjenu vlasti manje od pola dovršen. Petnaest godina čekanja na jedan infrastrukturni projekt nije pitanje nedostatka novca, već odsustva elementarne odgovornosti i sposobnosti.

Dok je kulturna infrastruktura stagnirala, budžetski prioriteti su se krojili po sasvim drugoj logici. Prema podacima Centra za istraživačko novinarstvo, iz općinske kase je od 2017. godine Udruženju za zaštitu nezaposlenih dioničara „Agrokomerc“ isplaćeno oko 650.000 KM, uz niz drugih spornih transfera. Sudski epilog stigao je u aprilu 2025. godine, kada je Kantonalni sud u Bihaću prvostepeno osudio Fikreta Abdića, tadašnjeg načelnika, na tri i po godine zatvora zbog zloupotrebe položaja, naloživši mu nadoknadu štete od gotovo 488.000 KM. Time je raskorak između razvojne retorike i stvarne prakse upravljanja javnim novcem dobio i pravosudnu potvrdu.

Drugi sloj krize je strukturne prirode. Pod vodstvom njegove kćerke Elvire Abdić-Jelenović, uz snažnu koncentraciju utjecaja unutar užeg porodičnog i prijateljskog kruga, stranka se pretvorila u klasični primjer porodične firme u kojoj stranački statut zamjenjuje pravilo da „ko je stariji, zna najbolje“. U takvom sistemu ne postoje mehanizmi unutrašnje korekcije, jer se svaka kritika iz vlastitih redova tretira kao porodična nelojalnost. Posljedice su bile predvidive, za sviju osim njih. Uslijedio je odliv mlađih i ambicioznijih kadrova koji nisu vidjeli način kako napredovati u zatvorenoj porodičnij hijerarhiji, dok se baza tradicionalnih lojalista osipala pod teretom afera i partijskog zapošljavanja.

Izborna statistika neumoljivo bilježi ovaj silazni trend. Erozija u trci za načelnika općine traje više od decenije. Od 2012. godine, kada je kandidat ove političke opcije Edin Behrić osvojio 13.177 glasova, podrška je sistematski padala. Sam Fikret Abdić je 2016. pao na 9.026 glasova, a 2020. na 7.010 glasova. Kada je 2024. godine, usljed zakonske zabrane kandidovanja osuđenim licima, štafeta predata Amiru Đogiću, rezultat od 6.017 glasova značio je konačni gubitak izvršne vlasti i kumulativni pad od čak 54 posto u odnosu na 2012. godinu.

Period od 2024. do 2026. godine ogolio je svu ranjivost stranke lišene općinskog budžeta i mehanizama izvršne vlasti. Umjesto konsolidacije i strateške reforme u opoziciji, rukovodstvo je nastavilo s politikom zatvaranja, defanzive i krivljenjem drugih za apsutno sve. Konačni račun stigao je na izborima za Skupštinu Unsko-sanskog kantona 2026. godine kada se je podrška Laburistima na redovnim biračkim mjestima u Velikoj Kladuši svela na 3.161 glas, što u odnosu na 6.484 glasa iz 2018. predstavlja dramatičan gubitak od 51 posto biračkog tijela.

Laburistička stranka danas se ne suočava samo s padom rejtinga, već s krizom vlastitog političkog modela. Porodično naslijeđe, koje možemo vidjeti i u drugim strankama, može poslužiti kao početni politički kapital, ali ono nije zamjena za političku odgovornost, transparentnost i institucionalnu sposobnost.

Budućnost ove stranke bit će još izazovnija ne samo zbog njene vlastite dezorijentisanosti u opoziciji, već i zbog neugodno visokog standarda upravljanja koji je nametnuo načelnik Boris Horvat. U samo dvije godine, njegov mandat obilježili su jasna ambicija i fokus na rješavanje svakodnevnih problema građana, uz konkretna kapitalna ulaganja u lokalnu infrastrukturu. U ambijentu gdje birači, nakon dvanaestogodišnje pauze, konačno vide opipljive rezultate rada lokalne uprave, nostalgija i porodični autoritet imaju sve manju tržišnu vrijednost.

Trenutno rukovodstvo Laburista, međutim, pokazuje fascinantnu otpornost na stvarnost. Umjesto suočavanja s vlastitim promašajima, svoj izborni potop radije pripisuju navodnoj osveti „političkog Sarajeva“, koje, prema njihovoj dijagnozi, nema pametnijeg posla već drhti od straha pred laburističkim vizijama. Teško je, doduše, dokučiti čega bi se tačno iko trebao bojati. Laburisticke stranka nema više ništa da ponudi osim izmišljenih razvojnih strategija koje nikada nisu napisane ili nepostojećih ekonomskih uspjeha koje u Kladuši niko nije vidio. Ukoliko u vrhu stranke uskoro ne shvate da se lokalni birači više ne hrane teorijama zavjere, nego kapitalnim investicijama i završenim projektima, Laburisti će ostati upamćeni kao stranka koja je nasljedila vlast i utjecaj, ali je do posljednjeg dana naivno vjerovala da to može zadržati bez ikakvih rezultata.


Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.