Čak i u mladoj bosanskohercegovačkoj demokratiji, političke hegemonije rijetko se urušavaju preko noći. One se najčešće troše iznutra, onog trenutka kada slijepa lojalnost postane važnija od kompetencije, a retorika zamijeni mjerljive rezultate. Upravo to se dogodilo Laburističkoj stranci BiH u Velikoj Kladuši. Gubitak načelničke pozicije 2024. godine, kada je kandidat ujedinjene opozicije Boris Horvat prekinuo njihovu dugogodišnju dominaciju, nije bio tek hir birača. Bio je to zakašnjeli račun za dugogodišnji institucionalnu zapuštenost, klijenteliam, nepotizam, korupciju i hronični nedostatak upravljačkih kapaciteta.
Decenijama je politički život ovog krajiškog grada funkcionisao kao zatvoreni ekosistem, prvo kroz Demokatsku Naradnu Zajednicu, a od 2013. godine kroz Laburističku stranku, čiji je neupitni gravitacioni centar bio Fikret Abdić. Međutim, model koji je nekada donosio apsolutnu vlast pretvorio se u njenu glavnu kočnicu. Iako su Laburisti 2024. ostali najjača politička stranka u Općinskom vijeću, izgubili su ono je njima najvažnije, a to je politička moć kroz porodično nasljeđe.
Objektivno, suština problema za njih leži u potpunoj nesposobnosti stranačkog rukovodstva da strateški planira, implementira i analitički sagleda aktivnosti i rezultate. Najbolji spomenik tom upravljačkom deficitu je Dom kulture „Zuhdija Žalić“. Stara zgrada srušena je još 2009. godine, a uprkos tome što su kandidati Laburističke stranke za načelnika upravljali općinom punih dvanaest godina (2012–2024) i iz budžeta izdvajali ogromna sredstva, objekt je dočekao smjenu vlasti manje od pola dovršen. Petnaest godina čekanja na jedan infrastrukturni projekt nije pitanje nedostatka novca, već odsustva elementarne odgovornosti i sposobnosti.
Dok je kulturna infrastruktura stagnirala, budžetski prioriteti su se krojili po sasvim drugoj logici. Prema podacima Centra za istraživačko novinarstvo, iz općinske kase je od 2017. godine Udruženju za zaštitu nezaposlenih dioničara „Agrokomerc“ isplaćeno oko 650.000 KM, uz niz drugih spornih transfera. Sudski epilog stigao je u aprilu 2025. godine, kada je Kantonalni sud u Bihaću prvostepeno osudio Fikreta Abdića, tadašnjeg načelnika, na tri i po godine zatvora zbog zloupotrebe položaja, naloživši mu nadoknadu štete od gotovo 488.000 KM. Time je raskorak između razvojne retorike i stvarne prakse upravljanja javnim novcem dobio i pravosudnu potvrdu.
Drugi sloj krize je strukturne prirode. Pod vodstvom njegove kćerke Elvire Abdić-Jelenović, uz snažnu koncentraciju utjecaja unutar užeg porodičnog i prijateljskog kruga, stranka se pretvorila u klasični primjer porodične firme u kojoj stranački statut zamjenjuje pravilo da „ko je stariji, zna najbolje“. U takvom sistemu ne postoje mehanizmi unutrašnje korekcije, jer se svaka kritika iz vlastitih redova tretira kao porodična nelojalnost. Posljedice su bile predvidive, za sviju osim njih. Uslijedio je odliv mlađih i ambicioznijih kadrova koji nisu vidjeli način kako napredovati u zatvorenoj porodičnij hijerarhiji, dok se baza tradicionalnih lojalista osipala pod teretom afera i partijskog zapošljavanja.










