Nedostajuća trećina: Gdje je Bošnjacima predsjednica?

Piše: Jasmina Ejubović



Za nekoliko će dana još jedna žena ući u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Željki Cvijanović i Denisu Bećiroviću pridružit će se Darijana Filipović. Izborni rezultati su, kao i uvijek, neke iznenadili, neke razočarali, dok su drugi ravnodušni. Ono što je većini zanimljivo jeste to da po prvi put u Predsjedništvu imamo dvije žene.

„U Predsjedništvu imamo dvije žene“ – u ovoj se izjavi osjeti pozadinski ton šokantnog, ekskluzivnog, nevjerovatnog, kao da su u pitanju neka mitska bića ili endemska vrsta koju je društvo otpisalo. Bilo je u naslovima, komentarima i osvrtima iščuđavanja, negodovanja i naravno – podsmijeha. Dvije žene u Predsjedništvu – mnogima zvuči kao početak masnog vica. Par su se dana taložili utisci, sarkastične opaske i izrazi sažaljenja prema Bećiroviću kao jedinom muškarcu u uredu. Zalutao bi i pokoji komentar o „tri žene u Predsjedništvu“, čime se aludiralo na Denisa Bećirovića i njegovu slabu, bezličnu i pro forme politiku, često lišenu stava i odlučnosti lidera. Dakle, kada želimo reći nekome da je slab i neodlučan lider bez stava, samo mu kažemo da je žena. Mizoginija je svim ovim opaskama, neupitno, zajednički sadržilac.

Neki su sebi dali za pravo da iskoriste sav raspoloživi arsenal seksističkih komentara protiv Cvijanović i Filipović pod izgovorom da one nisu feministkinje i ne zastupaju slične politike. Zamišljajući sliku dvotrećinski „ženskog“ Predsjedništva, nekolicina se usudila zapitati ono što bi naumpalo i djetetu: gdje je Bošnjacima predsjednica?

Razumijevanje stanja rodne ravnopravnosti u društvu se dijeli na ono idealno, kakvo bismo voljeli vidjeti, i ono kakvo zapravo jeste. U idealnim okolnostima, iskustva i dešavanja u životu jedne žene nisu uzrokovana njezinim spolom. Međutim, u stvarnosti, koliko god ona željela misliti da je njezin spol ne definira i ograničava, pijanica koji je napadne na benzinskoj pumpi u jedan ujutro ili dobaci nešto vulgarno, uradit će to upravo zato što je ona žena. Isto tako, Željka Cvijanović i Darijana Filipović ne moraju sebe poimati kroz prizmu svog spola, društvo će svejedno na slici vidjeti dvije žene.

Rijetko ko ovo doživljava kao feminističku pobjedu, prvenstveno jer Cvijanović i Filipović predstavljaju desničarske etnonacionalističke stranke čije djelovanje i vizija sa feminizmom nemaju gotovo ništa zajedničko. Mnogi ih percipiraju kao lutke čijim koncima upravljaju njihovi pravi šefovi, Milorad Dodik i Dragan Čović.

I u ovoj pretpostavci se – barem dok se ona ne dokaže na djelu – krije neprimjetan sloj mizoginije. Žene na funkciji mogu misliti svojom glavom i djelovati nezavisno od svojih „šefova“. Ukoliko rade suprotno, to je njihov izbor. Imali smo priliku posmatrati Cvijanović u Predsjedništvu prethodne četiri godine, ali i tokom njezinih mandata kao premijerke i predsjednice RS-a. Shodno politici koju je predstavljala, njezino djelovanje se uglavnom tumači na gore pomenuti način i ne ostavlja se izbora mogućnosti da Cvijanović ne igra kako Dodik svira, već možda naprosto imaju istu političku viziju.

Kada muškarac političar djeluje u skladu s vizijom rukovodstva njegove stranke i ne radi stvari „na svoju ruku“, to se često smatra pohvalnim. Nije svaki korak koji je u skladu sa šefom stranke automatski „poslušnost“ . Čak i ako u ovom slučaju jeste, Filipović tek ulazi u Predsjedništvo i bilo bi fer ne nametati preuranjene zaključke o njezinom radu.

Bile one čuvarice patrijarhata ili deklarisane feministkinje, žene na pozicijama moći su ipak u očima društva prvo žene, pa sve ostalo. Htjele to one ili ne, Cvijanović i Filipović su svojim pobjedama građanima poslale signal da je sasvim normalno da žena vodi državu i sjedi u predsjedničkoj fotelji.

To je naravno potaklo nekolicinu nas da se zapitamo: a da li je to Bošnjacima normalno? Da li je uopšte opcija? Kako je moguće da su Hrvati i Srbi za predsjedničku utrku imali ženske političke figure, i to iz konzervativnih i dominantno šovinističkih stranaka, dok Bošnjaci istovremeno nisu imali nijednu, čak ni iz političkih stranaka i koalicija koje sebe vole smatrati ljevičarskim? Da li su Hrvatima i Srbima žene u politici više normalizirana pojava nego Bošnjacima?

Svakako, ne tvrdim da su hrvatske i srpske političke opcije rodno progresivne i inkluzivne, ali mi je važno ispitivati kakva ja bošnjačka naspram njih.

Željka Cvijanović je, podsjetimo, i ranije bila na visokim funkcijama. Sestra Darijane Filipović, Andrijana Katić (također HDZ), trenutno je na čelu Federalnog ministarstva prometa i komunikacija. HDZ ima ženu i na poziciji Predsjedavajuće/g Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Borjanu Krišto, koja je prva žena ikad na ovoj poziciji. Istovremeno, u protekle četiri godine Trojka je, iako ima nekoliko prominentnih političarki poput Sabine Ćudić (Naša stranka), na sve važne pozicije postavila muškarce.
Gdje su liderke među Bošnjakinjama?

Nekolicina žena je preuzela ministarske funkcije na federalnom i kantonalnom nivou, poput Naide Hota-Muminović (NiP) za ministricu obrazovanja u Kantonu Sarajevo i Nasihe Pozder (Naša stranka) za federalnu ministricu okoliša i turizma. Kada je u pitanju bošnjački opozicioni blok, jedine istaknute ženske figure prije trojkinog mandata bile su Bisera Turković, na čelu ministarstva vanjskih poslova i Melika Mahmutbegović kao potpredsjednica Federacije Bosne i Hercegovine. Posmatrajući stvari iz ovog ugla, ponovo se nameće pitanje da li su hrvatskim i srpskim strankama žene na visokim pozicijama normalna pojava, a u bošnjačkim izuzetak?

Odbijam vjerovati da među Bošnjakinjama nema liderki. Žene od malih nogu razvijaju i demonstriraju liderske sposobnosti u svim zajednicama i svim sferama društva. Svako od nas zna barem jednu ženu u mahali kojoj bismo povjerili djecu, selo, ministarstvo.

Problem nije u odsustvu ženskih liderskih figura. Prije će biti da leži u tome što ih se potiskuje i prigušuje. Bošnjačke političke struje očito ne dopuštaju potencijalnim liderkama da se razviju i budu prepoznate kao takve. Možda se one i ne bave politikom na tradicionalni način, članstvom i aktivnim učešćem u stranci, ali to nas onda prisiljava da se suočimo sa jednom drugom neugodnom mogućnošću, a to je da Bošnjakinje doživljavaju politiku kao isključivo muško polje. Obje mogućnosti bi nas podjednako trebale razbuditi i natjerati da mijenjamo taj status quo.

S obzirom na perverznost dejtonske političke strukture, gdje mnogi građani više nemaju predstavu ko pije a ko plaća, ideja lidera/liderke polako postaje utopijska i samo tročlano Predsjedništvo svojim uređenjem šalje poruku da je „jedna glava“ nemoguća.

Ovo je konstitutivne narode izdresiralo da lidera traže među svojom etničkom grupom. Vjerovatno bi mnogi u idealnoj budućnosti voljeli vidjeti „normalniji“ politički sistem gdje i sama funkcija vrhovnog poglavara države nije rasparčana na tri dijela, i u kojoj razmišljanje u granicama svog etno korpusa ne bi bilo nužno. Međutim, politički status quo je takav kakav jeste i stoga je bolje razmišljati o političkoj participaciji žena u zacrtanim granicama nego nikako.

U takvoj klimi djeluje da Hrvati i Srbi imaju manji otpor prema sufiksu „ka“ u odnosu na Bošnjake. Iza nas su decenije prašnjave i bezlične bošnjačke politike koja je možda najbolji povod da propitamo ideju lidera kao muškarca u skupom odijelu.

Lider je osoba koja zna kad problemu treba pristupiti diplomatski, na koji način predstavljati interese zajednice, donositi emocionalno zrele i neishitrene odluke, raspolagati trenutnim sredstvima i okolnostima na najbolji mogući način i držati zajednicu na okupu – ovakav opis profila može se naći među ženskim članovima gotovo svake porodice. Zašto bi onda  Bošnjacima bio bauk da ih vodi žena? Žene su igrale i igraju važne uloge u društvenim procesima, ostvaruju se u svim ulogama i prilikama koje su dobile ili stvorile. Vrijeme je da se okušaju i kao predvodnice. Lider nas treba voditi ka boljoj budućnosti. Ka budućnosti. Vrijeme je za ovaj sufiks.