Piše: Enes Karić/Preporod
Dobro je početi ove stranice o Huseinu Kavazoviću tvrdnjom jednog pisca kako je itekako teško zapućivati se u prošla vremena, čak i u ona koja smatramo ne tako davnim. Uvijek je "dubok zdenac prošlosti", ustvrdio je pisac. Kako god uzmeš, teško je otišlom vremenu naći donje katove. I život Huseina Kavazovića, sina Saime i Hasana, rasplitao se u nekoliko vremenskih platna izvješenih na srgu trajanja na koji pušu mnogi vjetrovi.
Naš trinaesti reisul-ulema dr. Husein-ef. Kavazović rođen je 3. jula 1964. godine. Na radost svojih roditelja, Saime i Hasana, udario je čelom o pod u Jelovče Selu, Općina Gradačac. Od tog ljeta 1964. do ovog novembra 2026. godine protekle su šezdeset i dvije godine. Za dvije-tri godine će reisul-ulema Husein-ef. Kavazović sretno zakoračiti u sredinu sedme decenije. Svima koji "gazimo svoja sedamdeseta ljeta", zdenac prošlosti postaje sve dublji, teško je providiti mu dno. Ali, dobro.
Dr. Husein-ef. Kavazović odslužio je dva puna reisovska mandata u četrnaest godina. U životima svih reisul-ulema Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini, itekako je važno naukovno stasanje. Bez truda, potom uspona na same vrhove islamskog naukovanja i svjetovnog obrazovanja, oni nisu mogli biti reisul-uleme. Upravo je radi nauke i studiranja i reisul-ulema dr Husein ef. Kavazović proveo mnoge godine daleko od rodnoga kraja, daleko od zemlje i domovine.
Nakon osnovne osmogodišnje škole, koju završava u rodnom zavičaju, u Zelinji Donjoj, Kavazović se zapućuje hramovima nauke i znanja. Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu završava 1983. godine. Potom ga putevi vode dalje, preko Sredozemlja, na Univerzitet Al-Azhar u Kairu, gdje studira klasične islamske pravne nauke na Šerijatskom fakultetu, u periodu od 1985. do 1990. godine. Važne dionice u naukovnom putu Huseina Kavazovića su bile i odbrane magistarskog rada (maj 2012.) i doktorske disertacije (februar 2017.) godine na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. Kavazovićev studijski boravak 2002. godine na Cornell University u SAD omogućio mu je da izbliza vidi pragmatizam savremene nauke u megadržavi.
Iako je dr Husein ef. Kavazović studirao klasične pravne sisteme, ili šerijatsko pravo, glavna djela koja je objavio usmjerena su obnoviteljski, reformski i komparativno. On nije postao tradicionalista asketa, već je uvijek bio budan spram savremenih strujanja i novih dometa nauke i znanja. To pokazuje i niz njegovih respektabilnih knjiga: "Dvije kodifikacije šerijatskog porodičnog prava", "Šerijatsko stvarno pravo u ranim kodifikacijama šerijatskog imovinskog prava", "Uvod u vakufsko pravo", "Kodifikacija šerijatskog građanskog prava na temeljima hanefijske pravne škole", "Prirodno pravo kod muʻtazila"..., a tu je i Kavazovićev prijevod djela Murshid Al-Hayran s arapskog u kojem se sabiru zamršene teme susreta klasičnih islamskih pravnih teorija i savremenosti. Ovaj niz djela snažno preporučuju Huseina Kavazovića da se sa respektom spominje u društvu, rekli bismo u silsili, profiliranih pravnika koji su dugo djelovali u IZ (akademik Hamdija Ćemerlić, profesor Fikret Karčić, profesor Enes Ljevaković...).
Nakon deset semestara studiranja na slavnom univerzitetu Al-Azhar i nakon diplomiranja, mladi pravnik Husein Kavazović vratio se u Bosnu i Hercegovinu i u godinama 1990-1992., angažira se kao imam u Srebreniku i Gradačcu. Od aprila 1992. godine u rodnom kraju bio je borac Armije Bosne i Hercegovine.
Okrenulo se, u uzlovima zubatog vremena, da je za Huseina Kavazovića 1993. godina jedna od najpamtivječnijih u njegovom životu. Izabran je za tuzlanskog muftiju, ali domalo kasnije, s delegacijom Bošnjaka iz Tuzle koja se vraćala iz Zagreba, na domaku Jablanice pada u zarobljeništvo Hrvatskog vijeća odbrane. Mnogi su spašavali muftiju Kavazovića i zarobljenu delegaciju: reisul-ulema dr. Mustafa Cerić, potom fra Petar Matanović, Alija Izetbegović zvao je Franju Tuđmana. Pa ipak, Kavazović je u zarobljeništvu ostao više od pola godine! Nikle su mu tada prve sijede vlasi, jednom je i sam bio "pošteno" premlaćen. Dobro bi bilo njegova sjećanja o ovim sužanjskim mjesecima iz 1993. godine pročitati, nekada kad od tog bude vrijeme, u dionicama njegovih reisovskih memoara.
Uz period Huseina Kavazovića kao srednjoškolca i potom studenta, ovaj "muftijski period" (1993 – 2012.) važan je, ne samo za njega, već i za Islamsku zajednicu. Jasno se vidi da se Kavazovićeva "muftijska perioda" podudara s reisovanjem dr. Mustafa-ef Cerića. Nekada se mogu, a i trebaju, istražiti ova dva ulemanska stila.
Ovdje usputno rečeno, reisul-ulema dr. Mustafa-ef. Cerić volio je "ring i borbu" Džemaludina Al-Afganija, gotovo da je u tome uživao i izazivao različite reakcije. S druge strane, u svojoj "muftijskoj periodi" Husein-ef. Kavazović volio je pribjegavati upornom radu i "tihim vodama", čak i po cijenu da svi brijegovi oko tihe vode i dalje ostanu lijepi, nepomjereni iz svoga ležišta. Bilo kako bilo, petnaest i više godina u javnom mijenju Islamske zajednice muftija Kavazović važio je za onoga koji je znao odlučno utjecati na robusnog poglavara Cerića da mnoge odluke tadašnjeg Rijaseta budu primirene, izbrušene i podvrgnute širim raspravama. Ali, dobro.
Rat i agresija na Bosnu i Hercegovinu posebno su izlomili i preorali Islamsku zajednicu. Kavazović je to itekako snažno osjetio i svemu bio svjedokom i budnim sudionikom. Iako su svi muftiluci, muftije i imami u Bosni i Hercegovini brodili i prebrodili strašna agresorska preoravanja, pokopavanja mrtvih, prihvatanje izbjeglica, brojanje srušenih džamija, tekija, nišana, grebalja, vakufskih zdanja i imanja..., u popisu nesreća i udesa Muftijstvo u Tuzli imalo je sve to što i drugi, i k tome svemu, paklena podrinjska stradanja sa Srebrenicom!
Za Islamsku zajednicu, pa i za Tuzlansko muftijstvo, strašni rat i sivo poraće javljali su se kao brat i sestra: poderanih gaća, pocijepanih košulja, krvavih nogu i lica, jedno drugo drže za ruku, ne znaš kojem bi prije pritekao upomoć. A odakle da im pomogneš?!
Dokumentacija iz Haškog tribunala, napose onaj njezin dio koji je u velikom obimu uzet kao punovažna podloga za mnoge presude za agresorske zločine, sadrži imena stotina sela, zaselaka, mahala, naselja, gradova, umorenih ljudi, imena džamija, tekija... zbrisanih iz života bijesovima rata. Eto stoga bi dobrodošli ratni i neposredno poratni memoari tuzlanskog muftije Husein-ef. Kavazovića (1993-2012.), jednako kao što bi dobrodošli i memoari muftija iz njegove muftijske periode: Seid-ef. Smajkića (Mostar), Husein-ef. Smajića (Sarajevo), Hasan-ef. Makića (Bihać), Edhem-ef. Čamdžića (Banja Luka), Nusret-ef. Abdibegovića (Travnik), Hamed-ef. Efendića (Goražde), Ejub-ef. Dautovića (Zenica)... Kao i mnogih bosanskohercegovačkih imama u tadašnjim vremenima.
Kad je muftija Kavazović sa svojim saradnicima (koje je vjerno okupljao Vahid-ef. Fazlović, Kavazovićev saradnik, prijatelj i drug) 1993. godine obnovio rad Behram-begove medrese u Tuzli, za IZ ti su koraci značili obnavljanje tradicionalnog prosvjetnog i obrazovnog subjektiviteta bosanskohercegovačkih muslimana, kojeg sada treba razumno modernizirati u suverenoj državi Bosni i Hercegovini i u Evropi koja je upravo te 1993. godine počela stasati u Evropsku uniju.
Od 1993., napose od 1996. godine, tuzlanski muftija Husein-ef. Kavazović imao je svoje radne dane i sedmice po šablonima koje je nametnuo život, jer "živjeti se mora isto kao i umrijeti", kako se veli u filmu Ovo malo duše. Nesanice muftije Kavazovića bile su mnoge: Zbrinuti izbjeglice, primiti pa dostaviti humanitarnu pomoć, pomoći da se izgrade izbjeglički centri, naći cement i ciglu za porušene džamije, klanjati “kolektivnu dženazu“, održati časove u Behrambegovoj medresi, tražiti čestite imame za “povratničke džemate“ i tako dalje.
Ništa toliko kao ovaj “novogovor“ iz poratnih vremena (“kolektivne dženaze“, “povratnički džemati“, “izbjeglički centri“...) ne govori više o surovim vremenima kroz koje se moralo proći, jer nebo je visoko, a zemlja tvrda! Kavazović je to znao, baš kao i mnogi ljudi sa kojima je radio.
Pritom je trebalo primiti mnoge delegacije iz bijeloga svijeta koje su se zapućivale prema Srebrenici. U tim godinama muftija Kavazović stekao je, silom prilika, ali i srećom, mnoge prijatelje koji su pristizali iz cijeloga svijeta.
U miru koji je često značio odsustvo rata, život je išao dalje, sa svojim dobrim i zlim popudbinama. Među zlima koja su nas tada pohodila bila je i droga. Velike su zasluge muftije Kavazovića u osnivanju Centra za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama u Smolući (CROPS) koji djeluje sve od 2004. godine. Muftija je znao da nova vremena ne kreiramo samo mi, tu je mnogo volja koje nam idu ususret ili osujećuju naše namjere. Potrebno je davati odgovore koji traže angažman vjere u onom za šta bi mnogi rekli da ona nema ni snaga, ni resursa.
Sve spomenuto, i nespomenuto, iz svoga mandata tuzlanskog muftije, Kavazović je osjetio na svome tjemenu i vlastitoj koži. Osijedio je prije vemena, ali se nije predavao. (Na jednome susretu u IZ, srebrenički imam Damir-ef. Peštalić ustao je i dirljivo govorio šta je sve muftija Husein-ef. Kavazović učinio da višegodišnja infuzija Srebrenici bude manje bolna i da duže traje.)
