Piše: Nedžad Gušić
U prethodnom mandatu ekonomske odluke u Federaciji BiH uglavnom su bile vođene političkim interesima. Isti se obrazac ponavljao pri uvođenju neradne nedjelje, naglom i administrativno nametnutom povećanju minimalne plate, dodjeli popularnih, ali populističkih subvencija bez jasno definiranih kriterija i odlučivanju o primanjima penzionera. Taj je obrazac bio vidljiv i kod kapitalnih investicija, od izbora lokacija i načina finansiranja do raspodjele sredstava i rokova za realizaciju.
O tim su pitanjima odlučivali isključivo političari, bez prethodnih konsultacija sa strukom, sveobuhvatnih analiza i odgovarajuće procjene dugoročnih ekonomskih i fiskalnih učinaka. Za provođenje odluka često je nedostajalo i pripreme i vremena.
Takav je pristup imao predvidivu posljedicu – dodatno zaduživanje. Samo je manji dio pozajmljenih sredstava usmjeren u razvojne projekte, a ni ti projekti nisu bili strukturirani tako da mogu barem približno pokriti vlastite troškove. Najveći dio novog duga proistekao je iz pritiska na budžet koji su stvarale ranije donesene odluke za čije finansiranje nije bilo dovoljno novca.
Zaduživanje je tako postalo gotovo jedini način da vlast kratkoročno pokrije troškove odluka donesenih bez dovoljno ozbiljnih analiza, fiskalnih projekcija i procjena dugoročnih posljedica.
Šta bi trebala raditi ekonomska politika
Pod političkom ekonomijom u ovom kontekstu podrazumijevam način upravljanja u kojem političke kalkulacije, kratkoročni interesi i očekivani politički učinci imaju prednost nad stručnim analizama, ekonomskim zakonitostima i dugoročnim razvojnim ciljevima.
Stanje u kojem se nalazimo možda najbolje opisuje rečenica mog univerzitetskog profesora.
„Odlično su uradili potpuno pogrešan posao.“
Odluka može biti efikasno provedena i svejedno proizvesti loše rezultate. Kvalitet ekonomske politike zavisi od toga jesu li odluke ekonomski opravdane i usmjerene na dugoročni razvoj.
Ekonomska politika podrazumijeva sistematičan pristup fiskalnoj odgovornosti, planiranju razvojnih budžeta i investicijama koje stvaraju novu vrijednost i donose prihod. Ona traži i predvidivo poslovno okruženje, povjerenje u institucije i saradnju s privatnim sektorom.
Podrazumijeva i kontrolu javne potrošnje te usklađivanje monetarnih, poreznih, izvoznih, investicijskih, proizvodnih, industrijskih i energetskih mjera s raspoloživim ljudskim i drugim resursima. Sve te mjere trebaju služiti očuvanju makroekonomske stabilnosti, povećanju konkurentnosti i pokretanju održivog razvojnog ciklusa.
Javna ulaganja trebaju stvarati nove prihode, radna mjesta i dugoročnu ekonomsku vrijednost. Federacija BiH zato u narednom mandatu treba voditi jasnu i dugoročno održivu ekonomsku politiku koja može ublažiti posljedice dosadašnjeg upravljanja, obnoviti povjerenje u institucije i stvoriti uslove za novi razvojni ciklus.
Socijalna pravednost kao dio razvoja
Sastavni dio ekonomske politike mora biti jasna, pravedna i održiva socijalna politika. Federacija BiH raspolaže društvenim bogatstvom kojim može odgovornije upravljati kako bi njegove koristi bile ravnomjernije raspoređene.
Ekonomski razvoj i socijalna pravednost trebaju se međusobno dopunjavati. Zato se ekonomisti tokom obrazovanja, uz finansije, tržišta, investicije i makroekonomske pokazatelje, bave i sociologijom, društvenim odnosima i drugim disciplinama koje im pomažu da razumiju širi kontekst ekonomskih procesa.
Takvo obrazovanje razvija opća i stručna znanja i vještine potrebne za upravljanje ekonomijom uz razumijevanje društvenih posljedica ekonomskih odluka. Smisao ekonomske politike obuhvata i stvaranje bogatstva i njegovo odgovorno korištenje kako bi građani živjeli bolje.
Američka kriza od 1973. do 1975. godine
Ekonomski ciklusi imaju tendenciju ponavljanja, pa iskustva iz prošlosti mogu pomoći u prepoznavanju obrazaca važnih za oblikovanje ekonomske politike. U današnjoj situaciji u Federaciji BiH mogu se prepoznati određene sličnosti s onim što su Sjedinjene Američke Države prošle od 1973. do 1975. godine.
To je bilo vrijeme energetske krize, naglog rasta cijena energenata, proizvoda i usluga, slabljenja kupovne moći, nestašica i restrikcija. Rasli su nezaposlenost i javni dug, a politička kriza i afera Watergate dodatno su potkopale povjerenje u institucije.
Arapski naftni embargo 1973. izazvao je ozbiljan poremećaj na svjetskom tržištu nafte. Cijene energenata naglo su porasle, a posljedice su zahvatile gotovo sve sektore američke ekonomije. SAD su ušle u razdoblje stagflacije, u kojem su istovremeno zabilježeni visoka inflacija, stagnacija privredne aktivnosti i rast nezaposlenosti.
Recesija je trajala od kraja 1973. do marta 1975. godine. Oslabila je konkurentnost, pali su proizvodnja i zaposlenost, a rasli su društveno nezadovoljstvo i nepovjerenje u ekonomske izglede.
Američka ekonomija iz tog vremena i današnja ekonomija Federacije BiH znatno se razlikuju po veličini, strukturi i institucionalnim kapacitetima. Ipak, i mi se suočavamo s rastom cijena goriva, plina i električne energije, problemima i restrikcijama u vodosnabdijevanju, inflacijom, slabljenjem kupovne moći, padom izvoza, deficitom i visokim javnim dugom. Tome se pridružuju nepovoljan odnos broja zaposlenih i penzionera, zakašnjela fiskalna reforma, visoka javna potrošnja i kontinuirani odlazak stanovništva.
Kako su Sjedinjene Države odgovorile na krizu
Američki odgovor obuhvatio je mjere za ublažavanje neposrednih posljedica krize i dugoročnije promjene koje su trebale smanjiti ranjivost ekonomije.
Energetska sigurnost postala je pitanje nacionalne ekonomske politike. Usvajanjem Zakona o energetskoj politici i štednji energije 1975. godine stvoren je zakonski osnov za formiranje strateških rezervi. Objedinjavanjem niza energetskih funkcija i programa energetska politika dobila je jasniji institucionalni okvir.
Istovremeno su poduzete mjere za makroekonomsku stabilizaciju i stvaranje uslova za oporavak privatne potrošnje, investicija i proizvodnje. Oporavak je počeo u proljeće 1975. godine, uz fiskalne mjere, prilagođavanje monetarnih uslova i oporavak privatnog sektora.
U godinama koje su uslijedile američka privreda prolazila je kroz strukturne promjene. Industrije s velikom potrošnjom energije prilagođavale su se novim uslovima, unapređivala se produktivnost, uvodile su se nove tehnologije, jačala je tržišna konkurencija, a pojedini sektori postepeno su deregulirani.
Bio je to višegodišnji proces. Izlazak iz krize tražio je promjene u načinu na koji privreda proizvodi, troši energiju, ulaže, finansira se i takmiči na domaćem i međunarodnom tržištu.
Šta Federacija BiH može primijeniti
Energetska politika mora biti dio razvojne politike. Sigurnost snabdijevanja, raznovrsniji izvori energije, energetska efikasnost i ulaganja u domaće kapacitete trebaju biti dugoročni prioriteti.
Fiskalna politika mora biti odgovorna i protuciklična. Država u vrijeme krize mora imati fiskalni prostor za intervencije, a one trebaju biti ciljane, vremenski ograničene i ekonomski opravdane.
Privatni sektor mora biti partner u ekonomskom oporavku. Održiv rast zavisi od investicija, proizvodnje, izvoza i otvaranja novih radnih mjesta.
Institucije moraju usklađivati svoj rad. Energetska, porezna, industrijska, investicijska i socijalna politika trebaju biti dijelovi jedinstvene strategije. Za ekonomiju poput naše posebno su važne makroekonomska stabilnost, fiskalna odgovornost, produktivnost i konkurentnost.
Institucionalni, finansijski i tržišni kapaciteti Federacije BiH bitno se razlikuju od američkih. Iz američkog iskustva možemo izdvojiti principe ekonomske politike i prilagoditi ih vlastitim okolnostima. Energetska sigurnost, fiskalna stabilnost, produktivnost, konkurentnost, investicije i koordinacija institucija trebaju biti povezani ciljevi iste ekonomske strategije.
Prostor za djelovanje Federacije BiH je u jačanju vlastite energetske otpornosti, proizvodnih kapaciteta, izvozne konkurentnosti i fiskalne stabilnosti. Američka privreda iz krize je izvukla pouku o potrebi strukturnih promjena. Federacija BiH treba izvući pouku o potrebi da promijeni način na koji upravlja ekonomijom.
Ekonomska politika mora prepoznati rizike na vrijeme, pripremiti privredu za krizu i stvoriti uslove da iz nje izađemo snažniji. Svima koji u tome učestvuju mora omogućiti da zajedno dobro urade ispravan posao.
