Piše: Sead Omeragić
Ovih dana smo svjedoci Izvještaja hrvatske SOE (obavještajne službe) koja Bosnu i Hercegovinu trpa u svoje stalne priče o terorizmua.
Već godinama iz Zagreba dolaze optužbe BiH kao navodnu terorostičku prijetnju. Jednake podvale slušamo i iz Srbije. Činjenica je da su u Hrvatskoj i Srbiji na vlasti ideologije koje su godinama u inostranstvu pripremale teren za promjenu komunističkog režima. Te ideologije obojene ustaštvom i četništvom danas su na vlasti u Zagrebi i Beogradu. U Srbiji i Hrvatskoj na sceni je totalni historijski revizionizam. Nama susjedne države su zaboravile stvarne pozadine tih ideologija i njihovu terorističku suštinu. Oni su činili teroristička nedjela decenijama prije nego što će devedesetih zajednički nasrnuti na Bosnu, čineći najteže zločine za podjelu ove države. Prisjetimo se njihovog višedecenijskog terorizma.
Likvidacije emigranata
Jugoslovenske
tajne službe su od 1945. do 1989. godine likvidirale 79 hrvatskih emigranata,
od kojih su neki bili masovni ratni zločinci, poput Maksa Luburića, a drugi najgori
teroristi. Likvidirano je i desetak članova srpskih četničkih organizacija koje
su činile teriorističke akte. Na jugoslavenskoj strani ubijeno je oko 600
građana i diplomata i diplomatskih službenika SFRJ, a ranjeno ih više od
1200.
Hrvatska i srpska emigracija izvele su oko 450 oružanih napada, paljevina i podmetanja eksplozivnih naprava na diplomatska, privredna i turistička predstavništava Jugoslavije te na klubove građana. Prema podacima hrvatska emigracija je ubila 61. građanina u inostranstvu, civila, dakle apsolutno bez ikakve veze sa komunističkim režimom. Ponekad su ljudi ubijani iz bizarnih razloga, recimo zato što nisu htjeli pristupiti njihovim organizacijama ili staviti ustaške znakove na svoju odjeću. U isto vrijeme hrvatske i nešto manje brojne srpske grupe terorista upadaju na prostor Jugoslavije i vrše ubistva i diverzije. Poznata je operacija „Feniks“ iz 1971. godine kada je 19 hrvatskih terorista iz Australije ušlo u Jugoslaviju da podigne nacionalnu revoluciju. U borbama je poginulo 13 pripadnika Teritorijalne odbrane i 15 pripadnika ove grupe Hrvatskog revolucionarnog bratstva. Četiri pripadnika su zarobljena i nakon suđenja pogubljena. Dvadeset i dvije ovakve terorističke grupe od dva čovjeka pa do 85 ljudi ubacivane su kontinuirano od 1945. pa nadalje na prostor bivše države. Stotine ljudi je ubijeno u tim terorističkim operacijama u Jugoslaviji.
Jugoslovenski
konzul u Napulju (Italija) Vicko Glumičić ubijen je 1946. U Argentini, u Buenos
Airesu 1959. je izvršen oružani napad na jugoslovensku ambasadu, sljedeće
godine na ambasadu u Rimu, pa Bonu 9. aprila 1961., u julu 1961. bomba je
podmetnuta u konzulatu u Sidneju, 23. decembra 1961. A druga bačena na konzulat
u Melburnu. Srpski četnički emigranti su jula 1962. napali na konzulat u
Klivlendu (SAD). Oružani napad na ambasadu u Bonu (Njemačka) 29. novembra 1962.
izveli su pripadnici hrvatske emigracije, kada je ubijen službenik Momčilo
Popović, a ranjen službenik Stane Dovgan. Osmog juna 1965. teško je ranjen Ante
Klarić, konzul Jugoslavije u Minhenu. Službenik konzulata u Štutgartu Savo
Milanović je ubijen 30. augusta 1966. godine od hrvatskih emigranta. U
prostorijama Ambasade u Parizu, 26. novembra 1966. godine eksplodirala je
naprava i ranjeno je 15 lica. U julu 1967. eksplodirala je bomba u Ambasadi u
Oslu, zatim u njemačkim gradovima serija bombi baca se na predstavništva u februaru 1968., a u martu u konzulate u
Austriji, u Klagenfurtu i Gracu. U februaru 1969. zapaljen je konzulat u
Frankfurtu. Te 1969. i 1970. eksplodiraju bombe pored ambasada u Otavi, u
Kopenhagenu, Zapadnom Berlinu, Melburnu i rezidenciji ambasadora SFRJ u
Briselu. U Zapadnom Berlinu se 30. juna 1969. godine događa napad na Vojnu
misiju SFRJ i tada je teško ranjen šef misije Anton Kolendić.
U martu 1975. godine, u Lionu je ranjen konzul Mladen Đogović. Edvin Zdovc, konzul u Frankfurtu, ubijen je 7. februara 1976. godine. Na konzula Vladimira Topića pokušan je atentat koji je nekim čudom izbjegnut.
Atentati su bili uobičajeni, pa je jugo-emigracija, u februaru 1980. pokušala ubiti ambasadora u Venecueli Marka Šrića. U novembru je pucano na kuću njemačkog sudije Maksvela, koji je sudio grupi hrvatskih terorista.
Bilo
je i apsurdnih situacija. U Asuncionu, glavnom gradu Paragvaja, 7. juna 1976.
ubijen je ambasador Urugvaja Karlos Abdala. Ubica je uhapšen i ispostavilo se
da je Hrvat Jozo Damjanović, pripadnik terorističke organizacije HNO- Luburić.
Svi su se pitali zbog čega je ubijen ambasador Urugvaja. Onda se saznalo da je
Damjanović trebao ubiti jugoslovenskog ambasadora Momčila Vučekovića, ali se
prevario u raspoznavanju i ubio Urugvajca.
Srpski i hrvatski teroristi otimaju avione
Četvrtog aprila 1971. u ambasada u Štokholmu u Švedskoj upadaju hrvatski teroristi Miro Barišić i Anđelko Brajković i ubijaju ambasadora Vladimira Rolovića a ranjavaju službenicu konzulata Miru Štempiher. Glavni akteri su osuđeni na doživotni zatvor, a ostali na manje zatvorske kazne. Nakon godinu dana 15. septembra 1972. hrvatski teroristi su oteli švedski avion SAS koji je letio od Goeteborga do Stocholma i tražili oslobađanje ubica Rolovića. U avionu je bilo zarobljeno 90 punika i članova posade. Otmičari su prijetili da će eksplozivom raznijeti avion. Cilj je bio sletjeti u Paragvaj. Nakon pregovora s Vladom Švedske, šest Hrvata osuđenih za ubistvo Rolovića su razminenjeni za 86 putnika SAS-a uz nadoplatu pola miliona švedskih kruna. Sletjeli su u Madrid i predali se vlasti Franciska Franka. Dobili su male zatvorske kazne i ubrzo pušteni na slobodu.










