Savez sa srpskim separatima neće ojačati političku poziciju bh. Hrvata, već suprotno

Separatističke sklonosti unutar radikalnog političkog kruga među bh. Hrvatima i Hrvatske nisu novost niti plod nezadovoljstva političkim djelovanjem Komšića, kako se to nastoji prikazati od strane radikalnih krugova među bosanskohercegovačkim Hrvatima.

One su znatno starije! Shodno tome, crtanje karata i ideje o trećem entitetu nisu iznenađenje. Ako se vratimo u blisku historiju te konsultiramo ideje Ive Pilara, oca hrvatske geopolitike, vidljivo je da on, pojašnjavajući geografski oblik Hrvatske, poistovjećujući ga s kiflom, prazninu koja je osjetna želi ispuniti Bosnom i Hercegovinom, što nam govori o tome u kojem je smjeru išla tadašnja hrvatska politika.

Podudaranje sa srpskim teritorijalnim ekspanzionizmom bilo je najizraženije u periodu sporazuma Cvetković-Maček, a nakratko je oživjelo susretima u Karađorđevu i Tikvešu 1991. godine, kada su se hrvatska i srpska ekspanzionistička politika nastojale međusobno namiriti na račun Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.

Najopasniji oblik separatizam ispoljen od strane bh. Hrvata, a uz podršku Tuđmanove politike, proveden je tokom rata protiv Bosne i Hercegovine, kada se dio bh. Hrvata, umjesto za jačanje države Bosne i Hercegovine i za zajedničko suprotstavljanje srpskoj agresiji, odlučuje upustiti u separatističku avanturu zvanu Herceg-Bosna, a koja je, u konačnici, proizvela presuđeni udruženi zločinački poduhvat – UZP.

Vašingtonski sporazum iz 1994. godine bio je dobra polazna tačka za preoblikovanje odnosa te promjenu hrvatske politike, koja je bila osjetna u određenim trenucima, ali je iskrenost u odnosu hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, u konačnici, izostala. Iako na papiru prevaziđena, kriza i nerazumijevanje je bilo osjetno i u prvim danima pregovora u Dejtonu, gdje se prvo moralo govoriti o odnosima Bošnjaka i Hrvata, te funkcioniranju Federacije, pa tek onda o odnosima s bosanskim Srbima. Tuđmana nije previše zanimala Bosna i Hercegovina u posljednjoj etapi rata, jer je bio okupiran problemima u istočnoj Slavoniji, o čemu u svojoj knjizi "Završiti rat" govori i Richard Hoolbruke.

Uprkos indolentnosti i ne tako velikom interesu, Tuđman i politički Zagreb su vješto koristili pitanje Bosne i Hercegovine kada im je to bilo potrebno, bez da se brinu za to da li će Federacija, ali i cjelokupna Bosna i Hercegovina, u konačnici, opstati. Godine nakon Dejtona nisu iskorištene za jačanje Federacije, a samim tim ni države Bosne i Hercegvone.

Potvrda ove konstatacije jeste Hrvatska samouprava Ante Jelavića iz 2001. godine, koja se dogodila  u vremenu kada nije postojao tzv. "slučaj Komšić". Ukoliko razgovarate s političkim predstavnicima Hrvata iz Bosne i Hercegovine, oni će Jelavićev separatizam pravdati djelovanjem "Alijanse", pretače aktuelne destruktivne "Trojke", koja je u tadašnjoj vlasti izostavila HDZ-ove kadrove. Nedovoljan argument za nesagledive posljedice koje je separatizam Jelavića, ignoriran od tadašnjeg Zagreba, nanio odnosima Bošnjaka i Hrvata, te Bosni i Hercegovini kao državi.

Posljednji mandat donio nam je novu političku realnost i neprincipijelan savez između bh. Hrvata i bh. Srba, na štetu Bošnjaka. Zagrljaj Čovića i Dodika imao je produženo dejstvo, koje je osjetio i hrabri Bošnjak Zijad Krnjić prije nekoliko dana, kada je, mimo njegove saglasnosti, dozvoljeno otvaranje Graničnog prelaza. Zaobilaženje Bošnjaka i podrška srpskoj sepratističkoj politici ukazuje da nužne relaksacije u odnosima između Hrvata i Bošnjaka, o kojoj govori prvi čovjek HDZ-a Čović, nema u konkretnom djelovanju. Bez političke konkretne geste, one kurtoazne nemaju nikakav značaj.

Ukoliko Kovačević pobijedi druga dva kandidata iz reda hrvatskog naroda, neka se nezadovoljni zahvale protagonistima priče o trećem entitetu, savezu s Dodikom protiv Bosne i Hercegovine i notornom bošnjačkom zetu Štimcu, jer prosrspska politika, koju HDZ vodi tokom aktuelnog mandata, glavni je razlog kataliziranja političke frustracije među Bošnjacima.

Stoga, najveći neprijatelj hrvatskih interesa unutar Bosne i Hercegovine jeste HDZ-ova politika, koja se opredijelila za neprincipijelni interesni savez s Dodikovim srpskim separatistima, a ne za zatopljavanje odnosa s Bošnjacima i jačanje države Bosne i Hercegovine.

Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini stoga mora izabrati između jačanja Bosne i Hercegovine i separatizma. Prijetnje trećim entitetom i jačanje veza sa separatističkim srpskim faktorom ne mogu polučiti jačom političkom pozicijom Hrvata, već suprotno.