U julu 1995. godine preživio sam genocid u Srebrenici. Imao sam 20 godina. Ubijeno je više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.
Trideset i jednu godinu kasnije rukovodim institucijom odgovornom za očuvanje sjećanja i dokaza o onome što se dogodilo. Među mojim kolegama su preživjeli, članovi porodica ubijenih i ljudi koji su se vratili u zajednice iz kojih su bili nasilno protjerani.
Neki od njih sada se pozivaju na saslušanja u policiju entiteta Rs samo zato što rade u Memorijalnom centru Srebrenica.
Da biste razumjeli šta to znači, morate razumjeti gdje radimo.
Memorijalni centar Srebrenica institucija je Bosne i Hercegovine, osnovana državnim zakonom. Nalazi se u Potočarima, gdje su hiljade ljudi u julu 1995. potražile utočište kod mirovnih snaga Ujedinjenih nacija. Odatle su snage bosanskih Srba odvajale muškarce i dječake od njihovih porodica prije nego što su ih ubile.
Ali Potočari su i dio entiteta Rs, jednog od dva entiteta Bosne i Hercegovine. Njegova ratna vojska i policija počinile su genocid. Njegovo današnje političko rukovodstvo više puta ga je negiralo.
Mi čuvamo dokaze o genocidu na teritoriji kojom upravljaju vlasti čiji vodeći politički predstavnici odbacuju sudski utvrđene činjenice o tom genocidu.
Našu instituciju štiti policijska agencija na državnom nivou. Ipak, naši zaposlenici žive u okolnim zajednicama u kojima je za policijske poslove nadležan entitet Rs. Mnogi od njih su Bošnjaci koji su preživjeli rat ili se vratili nakon protjerivanja. Oni su građani koji rade za državnu instituciju, ali se mogu naći u situaciji da ih se tretira kao pripadnike neprijateljskog civilnog stanovništva.
To je stvarnost koja stoji iza aktuelnih policijskih istraga.
U julu je najmanje 26 sadašnjih i bivših zaposlenika i saradnika Memorijalnog centra pozvano na saslušanje u Policijsku upravu Zvornik. Okružno javno tužilaštvo u Bijeljini potvrdilo je da je naložilo provođenje istražnih radnji. U septembru su tužioci zatražili finansijsku i administrativnu dokumentaciju o poslovanju Centra tokom 2022. godine, u okviru preliminarnih provjera mogućeg izbjegavanja plaćanja poreza i doprinosa.
Ministarstvo unutrašnjih poslova entiteta Rs tvrdi da njegovi službenici postupaju pod nadzorom tužilaštva. Također je negiralo moje upozorenje da se priprema operacija protiv Memorijalnog centra u kojoj bi učestvovale specijalne policijske jedinice. U međuvremenu smo od tužilaštva dobili potvrdu koja potkrepljuje naše ranije bojazni.
Mi smo javna institucija. Naše finansije podliježu zakonitoj kontroli. Nemam ništa protiv legitimnih istraga koje provode organi u okviru svojih nadležnosti. Nijedna institucija ne može biti posebno izuzeta od odgovornosti samo zato što se bavi genocidom.
Ali odgovornost ne može zahtijevati ni da zanemarimo okolnosti u kojima se ove istrage provode.
Kada policija poziva preživjele žrtve genocida da odgovaraju na pitanja o instituciji koja čuva dokaze o njemu, historija institucija uključenih u takvo postupanje itekako je važna.
Znam šta znači kada vas ispituje policija entiteta Rs. Godine 2024. pozvan sam na saslušanje nakon tvrdnje da sam ugrozio sigurnost jednog policajca bosanskog Srbina. U stvarnosti, taj policajac uznemiravao je moje zaposlenike i provodio nezvaničnu istragu protiv mene i Memorijalnog centra. Godinu ranije, uz pomoć državnih policijskih organa, spriječili smo policiju bosanskih Srba da izvrši pretres naših prostorija pod izgovorom da Memorijalni centar posjeduje ilegalno oružje.
Zapravo, radilo se o eksponatima koje su nam Oružane snage Bosne i Hercegovine zakonito donirale. Prošle godine Ministarstvo unutrašnjih poslova entiteta spriječilo je naš tim da snima unutar objekta u Pilici koji je tokom genocida korišten za masovna pogubljenja.
Otišli smo tamo da dokumentujemo zločin. Policija nas je zaustavila.
U julu ove godine objavili smo godišnji izvještaj o negiranju genocida, u kojem smo dokumentovali 149 slučajeva negiranja i relativizacije, u poređenju s 99 tokom prethodnog perioda praćenja. Doslovno narednog dana policija bosanskih Srba počela je ispitivati naše zaposlenike.
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju utvrdio je da je u Srebrenici počinjen genocid. Međunarodni sud pravde potvrdio je taj nalaz 2007. godine. Visoki politički i vojni rukovodioci bosanskih Srba osuđeni su zbog svoje uloge u tim zločinima.
Ipak, Milorad Dodik i drugi visoki politički predstavnici entiteta Rs više puta su odbacivali te presude i nalaze. Negiranje genocida dolazilo je s najviših pozicija entitetske vlasti.
Godinama imam utisak da bi neki politički lideri najradije željeli da Srebrenica ostane samo groblje.
Mjesto na koje ljudi dolaze jednom godišnje, polažu cvijeće, izražavaju tugu i odlaze. Mjesto na kojem se oplakuju mrtvi, ali se više ne preispituje politička i institucionalna odgovornost za njihovu smrt.
To nije ono što mi radimo.
Prikupljamo svjedočenja, čuvamo dokumente, istražujemo mjesta masovnih pogubljenja, obrazujemo mlade ljude i suprotstavljamo se mehanizmima negiranja. Povezujemo pojedinačna iskustva s odlukama, institucijama i strukturama koje su omogućile genocid. Naš rad ne završava ukopom mrtvih. On počinje obavezom da se utvrdi i sačuva istina o tome kako su ubijeni.
Zbog toga je Memorijalni centar više od mjesta sjećanja. On je institucija koja insistira na odgovornosti.
A odgovornost je neugodna za one koji bi radije govorili o Srebrenici, a da ne govore o tome ko je počinio zločine.
Ne tražim ni od koga da nam vjeruje na riječ. Dokazi su dostupni. Presude su javne. Grobovi postoje. Preživjeli su još ovdje.
Ono što tražim jeste da se ljudima kojima je povjereno čuvanje tih dokaza omogući da rade svoj posao bez zastrašivanja.
Međunarodna zajednica pomogla je osnivanje Memorijalnog centra. Podržavala je naš rad i zajedno s nama odavala počast žrtvama. Ta posvećenost ne može biti ograničena na godišnjice. Zaštita institucije koja čuva dokaze o genocidu također je ispit toga znače li lekcije na koje se tako često poziva u govorima išta u praksi.
Preživio sam Srebrenicu. Znam razliku između života pod prijetnjom i očekivanja da se pretvarate kako prijetnja ne postoji.
Ljudi ukopani u Potočarima više ne mogu govoriti. Mi koji smo preživjeli proveli smo tri decenije brinući se da njihove priče ne budu zaboravljene.
Nismo preživjeli da bi drugi odlučivali koje dijelove naše historije smijemo pamtiti i kakvu priču smijemo ispričati. Bili smo tamo kada su ubijali sve koje smo poznavali. Nećemo dopustiti da nas izbrišu.
