Šezdesetih godina prošlog stoljeća Daniel Bell iznio je tezu o kraju ideologija.
Njegova osnovna tvrdnja bila je da su velike ideološke postavke, koje su obilježile 19. i prvu polovinu 20. stoljeća, izgubile svoju nekadašnju snagu i da više nisu nužne za razumijevanje svijeta na način na koji su to ranije bile, piše Faktor.
Bellova ideja bila je provokativna i lucidna, a vrijeme je pokazalo da u njoj ima dosta istine.
Ipak, čini se da je previdio jednu važnu stvar, a to je da su ideologije neodvojive od građanskog društva, jer se upravo kroz njih artikulišu ideje, interesi i predstave o tome kakvo bi društvo trebalo biti.
One će, stoga, trajati sve dok bude postojalo društvo koje svijet tumači i uređuje kroz ideološke kategorije.
Kada se govori o tipologiji ideologija, mogu se razlikovati one koje pripadaju društvenim grupama, poput nacije, birokratije i tehnokratije, zatim ideologije društvenih klasa, vladajućih i potčinjenih, ideologije pojedinih profesija, poput političara, menadžera, pravnika i umjetnika, stranačke ideologije te individualističke ideologije, karakteristične za pojedince koji ne pripadaju organizovanim političkim ili društvenim grupama.
Ova podjela pokazuje koliko su ideologije povezane s razvojem modernog građanskog društva i različitim oblicima društvenog organizovanja.
Bellova teza, dakle, nije sasvim pogrešna. Ideologije nisu nestale, ali se čini da su u fazi postepenog opadanja.
Današnji ideološki spektar, u usporedbi s velikim ideološkim koncepcijama 19. i ranog 20. stoljeća, djeluje prilično plitko i pojednostavljeno.
Ono što je nekada podrazumijevalo složeno promišljanje čovjeka, društva i povijesti danas se često svodi na političke parole i nekoliko unaprijed pripremljenih odgovora.
Veliki ideološki sistemi, poput Hegelovog i Marxovog, i dalje predstavljaju nezaobilazne tačke razumijevanja modernog društva, dok se istovremeno čini da savremena misao teško uspijeva ponuditi nove, jednako obuhvatne sisteme.
Zapadna civilizacija, utemeljena na racionalizmu, prosvjetiteljstvu i empirizmu, postavila je okvire unutar kojih se odvija najveći dio savremenog mišljenja.
Sve dok se ti okviri ne dovedu u pitanje, teško je očekivati da će se pojaviti ideje koje će radikalno promijeniti način na koji razumijevamo društvo i svijet.
Ono što ideologiji daje njeno posebno obilježje jeste činjenica da ona ne predstavlja samo tumačenje stvarnosti nego i predstavu o tome kakva bi stvarnost trebala biti.
Ideologija, dakle, ne polazi isključivo od svijeta kakav jeste, već i od svijeta kakav bi, prema određenim vrijednostima i uvjerenjima, trebao postati. Upravo je u tome njena snaga, ali i njena ograničenost.
Ideja da se društvo može svjesno preoblikovati prema racionalno postavljenim načelima nije oduvijek bila samorazumljiva.
Naprimjer, za čovjeka renesanse, a posebno za seljaka ili aristokratu iz nekih ranijih epoha, takva zamisao mogla je izgledati kao pretjerana vjera u ljudsku sposobnost da uređuje svijet.
