Prvi radni dani u opoziciji teško padaju Aleksandru Vučiću. Više nema onog komfora u kojem se svaki problem, čim ga namršten spomene na televiziji, sam javi dežurnom u stanici 29. novembra. Funkcioneri podnose ostavke, tužioci se raspituju za zagubljene fascikle, a zemlja je, prije nego što je bivši šef države stigao čestito i preimenovati poslanički klub, počela da se ponaša nevaspitano, kao da joj on uopće nije potreban. Za takvu drskost građana i institucija pronašao je odgovarajući izraz – revolucionarni teror, piše Nova.rs.
Aleksandre, još si na slobodi?
Bez nervoze i vanrednih konferencija, molim lijepo. Ovo je novinarsko pitanje. Znam da si navikao da nakon ovakvih pitanja neko automatski ostane bez posla, slobode ili barem mirnog sna, ali mi imamo skromnija ovlaštenja: pitamo, pa čekamo odgovor, ponekad mjesecima i godinama. Ti si u toj koži tek nekoliko dana, a već ti se priviđa Gestapo s druge strane.
Vjeruješ li da je nama bilo mnogo teže s tobom?
Najavljuješ da ćeš poslaničku grupu nazvati „Srbija protiv terora“. Nakon toliko godina u kojima ste nas batinama i propagandom uvjeravali da ste vi Srbija, saznali smo i punu radikalsku definiciju tog pojma: teror je nastao onog trenutka kada je Srbija glasala protiv vas.
Što kaže ona nasmijana gospođa s groblja koju klinci vole dijeliti po mrežama: „Jako sam žalosna.“
Najviše te, rekao bih, peče brzina kojom tvoji kadrovi otkrivaju profesionalizam. Do nedjelje navečer čekali su da im s ekrana nacrtaš šta treba da misle, a od ponedjeljka svako zna zakone i granice svojih nadležnosti. Čovjek da se zaprepasti koliko „principijelnog“ svijeta ima u državnom aparatu. Izgleda da im samo ti sve ove godine nisi dao da dođu do izražaja.
Kada sljedeći put pozoveš Marka Krička, pitaj ga šta mu je važnije da sačuva: tebe, položaj ili vlastitu kožu. Ako počne govoriti o procedurama i nezavisnim institucijama, sjedi prije nego što nastaviš razgovor. Nemoj se ni ljutiti na njega. Birao si ih da nepogrešivo nanjuše ko je jači, da razumiju šta gazda traži i da ne postavljaju suvišna pitanja.
Kada se gradilo, znao si svaki detalj. Kada su se presijecale vrpce, bio si u prvom planu i govorio kao da se od tvojih para sve gradi. Kada je trebalo objašnjavati koliko napredujemo, niko nije mogao doći do riječi od tebe. Sada bi da tvoju sveznajuću obaviještenost tretiramo kao bezazleni privatni hobi koji nema veze s predmetom?
Došlo je vrijeme odgovornosti, čas da s nama podijeliš to svoje enciklopedijsko znanje. I jedan besplatan savjet: na saslušanju odgovor na pitanje o šesnaest poginulih ne možeš završiti najavom otvaranja fabrike kablova. Valjda ti je to neko već objasnio.
Najavio si sjednice svih stranačkih organa, podmlađivanje rukovodstva, promjene i borbu za Srbiju. Razumijem potrebu da grozničavo popuniš raspored. Neprijatno je imati slobodno poslijepodne, a ne znati ko bi ti ga mogao rezervisati.
Ipak, promjena dvije trećine glavnog odbora neće promijeniti sadržaj ugovora o rekonstrukciji željezničke stanice. Za tvoje trenutne brige neuporedivo su važniji djelovodni brojevi u tužilaštvu od rednih brojeva na stranačkoj listi.
A priznanje poraza, kojim se ponosiš, bilo je zaista dirljivo. Čovjek izgubi izbore, prizna rezultat, pa očekuje nacionalni orden zato što ga nije osporio. Hvala, Aleksandre. Sljedeći put možeš mirne duše da se pohvališ i time što si platio parking i stao na crveno svjetlo na semaforu.
Građani su glasali da više ne odlučuješ umjesto njih i nisu dužni da ti nakon toga popravljaju raspoloženje.
