Redakciji Politicki.ba javio se Azerbejdžanac Timur Askerov.
Zamolio nas je da objavimo njegov tekst o prvom predsjedniku Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Aliji Izetbegoviću. To i činimo!
Piše: Timur Askerov
Tokom austrougarske okupacije, nakon Sarajevskog atentata 1914, Alijaga Izetbegović, zaštitio grupu uglednih Srba koje su austrougarske vlasti namjeravale uzeti za taoce. Ova priča je kasnije pomogla i samom Izetbegoviću da se izvuče iz ruku četnika, jer je jedan od Srba koji ga je tada spašavao, Stanko Ristić, prepoznao unuka svog spasitelja i pomogao budućem predsjedniku.
Tokom svog predsjedničkog mandata, Alija Izetbegović je, kao i njegov djed, uložio velike napore da spasi hiljade srpskih života u Bosni i Hercegovini, uzimajući direktno lično učešće u tome, čime je u velikoj mjeri sačuvan duh suživota u multinacionalnom društvu. Akcije koje su Izetbegović i stranka poduzeli da ovo sačuvaju zaista se mogu nazvati kolosalnim. Pored borbe protiv agresora i međunarodno neetične šutnje, Izetbegović je vodio još jednu vrlo važnu bitku - borbu protiv ksenofobije među svojim sunarodnicima. Teška humanitarna situacija i agresivna, genocidna politika prema bošnjačkom narodu često su dovodile do ogorčenosti i rastućih osjećaja nepovjerenja, što je tipično u takvim situacijama. Ali ono što Bosnu čini fundamentalno drugačijom u tom pogledu jeste mudro i kompetentno Izetbegovićevo vodstvo, koje je spriječilo krvoproliće na teritorijama pod kontrolom vlade i uspjelo spriječiti masovne zločine nad Srbima i Hrvatima.
U prvim mjesecima agresije, disciplinske norme unutar bosanske vojne strukture tek su se pojavljivale, ali već su se pokušavali podrijeti kroz lični autoritet određenih komandanata koji su vjerovali da imaju pravo da provode pravdu po vlastitom nahođenju. Jedan takav komandant bio je Zoran Čegar. Pripadnik legendarnih policijskih snaga Dragana Vikića, Čegar je ostao upamćen samo po svojim glasnim izjavama nakon rata i svojim izuzetno neuravnoteženim i opasnim postupcima u ranoj fazi. Jedna takva epizoda bilo je proizvoljno pritvaranje srpskih građana po potpuno izmišljenim optužbama, s ciljem osvete njihovih rođaka na srpskoj strani. Ovi postupci ne samo da su ugrozili mnoge živote, već su i prijetili da potkopaju povjerenje javnosti u vlasti. Neposredna intervencija predsjednika Predsjedništva, Izetbegovića, spasila je situaciju i narod. U svojoj knjizi “Through Bosnian Eyes”, Mirko Pejanović (član Vojnog predsjedništva i saveznik Alije Izetbegovića) opisuje ove događaje na sljedeći način: “Zoran Čegar, pripadnik Specijalne jedinice policije, odlučio je sa svojim kolegama da iskoristi svoja ovlaštenja kako bi grupu Srba odveo do stadiona Koševo i tamo ih zadržao. Čegar je, pokušavajući ovim gestom spriječiti hapšenje i ubistvo svojih rođaka u naselju Grbavica od strane Karadžićevih snaga, izazvao opštu paniku koja je mogla dovesti do potpunog haosa. Da ga nije zaustavila akcija u koju je bio uključen i sam Izetbegović, to bi značilo kraj srpske zajednice u Sarajevu i kraj svake mogućnosti očuvanja suživota i povjerenja...Bio je to težak sastanak za sve nas, a posebno za Izetbegovića kao predsjednika Predsjedništva. Sastanak je rezultirao odlučnim mjerama da se zaustavi akcija koju je poduzeo Čegar i da se osigura da se ništa slično nikada više ne ponovi. Pušina i predsjednik Izetbegović odigrali su značajnu ulogu u ovom nastojanju, a Čegar je zaustavljen”
Čegarove akcije su, međutim, izazvale paniku u gradu, ali ni Izetbegović nije bio ravnodušan prema tome, i kako Pejanović navodi: "Izetbegović je i sam pomogao da ih (Srbe) dočekamo. Sveukupno, proveli smo mnogo vremena i truda direktno komunicirajući s običnim ljudima, nudeći im našu pomoć, rješavajući njihove sigurnosne probleme i druge poteškoće".
